U braku sam pet godina. I, nažalost, napravio sam veliku grešku – upustio sam se u avanturu s mlađom osobom, studenticom koju sam upoznao preko prijatelja. U početku, sve je izgledalo kao bijeg iz svakodnevice. Bez razmišljanja o posljedicama, dogovorili smo večernji izlazak koji je završio ispred hotela.
Dok smo sjedili u automobilu, razgovarali i smijali se, neko je pokucao na prozor. Okrenuo sam se i vidio – svoju suprugu.
U trenutku sam ostao bez riječi. Nije bilo svađe, vike, ni pitanja. Samo tišina. Spustio sam prozor, a ona me je pogledala, kratko, bez riječi, okrenula se i otišla. Taj trenutak bio je dovoljan da shvatim koliko sam pogriješio.
Ljubavnica je shvatila ko je to bila i, bez riječi, napustila automobil.
Ostao sam sam – i suočen s onim što jesam uradio. Nije to bila samo “mala zabava”, već izdaja povjerenja koje je moja supruga gradila godinama. I koliko god pokušavao opravdati sebe, sada znam da sam povrijedio osobu koja je stajala uz mene kada mi je bilo najteže.
Ova situacija me natjerala da se pogledam u ogledalo i postavim sebi pitanje: šta mi je zaista bilo važno?
Zaključak:
Greške se dešavaju, ali njihovo priznanje i spremnost da preuzmemo odgovornost prvi su koraci ka sazrijevanju. Povjerenje se teško gradi, a lako ruši – i ponekad je potrebna samo jedna noć da sve izgubimo.
