Jednog tmurnog popodneva, u tihu gradsku apoteku ušao je čovjek s grubim, ispucalim rukama.
Pitao je tiho, gotovo stidljivo:
– „Imate li neku dobru kremu za ruke?“
Apotekar ga je pogledao – bilo je očigledno da čovjek svakodnevno radi težak fizički posao. Ruke su mu bile ispucale od cementa, koža gruba i siva.
– „Naravno“, odgovorio je apotekar ljubazno. „Imamo dve – jednu kvalitetniju, uvoznu, malo skuplju… i drugu, domaću, povoljniju.“
Nakon trenutka razmišljanja, apotekar spontano pokaza na domaću kremu:
– „Možda ipak da uzmete ovu? Jeftinija je, a i prilično dobra.“
Čovjek je podigao ruke i tiho rekao:
– „Radim na građevini već godinama. Ruke su mi stradale. Kod kuće imam malu kćerkicu. Sa ovakvim rukama… ne mogu je nježno pomilovati po licu. Uzeti ću ovu skuplju, ako će pomoći da ruke postanu mekše. Cijena nije važna. Moja kćerka to zaslužuje. Sve bih dao za nju.“
Apotekar je na trenutak zanijemio. U tom jednostavnom odgovoru bilo je više topline nego u hiljadu riječi.
Te večeri, kad se vratio kući, sjetio se tog čovjeka i po prvi put nakon dugo vremena, sjeo je pored svoje djece. Bez riječi, samo ih je zagrlio.
Pouka:
Pravo bogatstvo ne mjeri se u novcu, već u ljubavi koju pružamo.
Siromaštvo nije kada nemamo novac – već kada zaboravimo voljeti i biti prisutni.
