Prije četiri mjeseca postala sam majka.
Moj muž nikada nije dobio priliku da drži našeg sina. Rak ga je odnio dok sam bila u petom mjesecu trudnoće.
Od tada, moj život se sveo na preživljavanje. Dani i noći se stapaju — noćna hranjenja, presvlačenje pelena u zoru, izdajanje mlijeka dok pokušavam da zadržim snagu. Spavam u kratkim intervalima, nikada dovoljno dugo da se osjećam odmorno ili potpuno prisutno.
Da bismo imali krov nad glavom, svakog jutra prije izlaska sunca čistim poslovnu zgradu u centru grada. Četiri sata dnevno. Dovoljno da pokrijem kiriju i osnovne potrebe za bebu. Dok sam odsutna, majka mog pokojnog muža pomaže oko čuvanja djeteta.
Jednog posebno hladnog jutra, nakon završene smjene, krenula sam prema autobuskoj stanici kada sam čula zvuk koji me je zaustavio.
Plač.
Nije bio zvuk životinje.
Bio je to plač bebe — tih, iscrpljen i uznemiren.
Pratila sam zvuk do klupe u blizini skloništa. U jeftinom ćebetu nalazilo se novorođenče, samo i vidno promrzlo. Lice mu je bilo crveno od hladnoće, a tijelo previše malo da bi bilo napolju samo.
Ruke su mi drhtale dok sam ga podizala. Bio je hladan i gladan. Bez razmišljanja, krenula sam kući.
Kada me je svekrva ugledala kako ulazim s drugom bebom u naručju, duboko je uzdahnula. Pokušala sam da objasnim šta se dogodilo, riječi su izlazile zbrkano dok sam se borila da dođem do daha.
Nahranila sam bebu pored svog sina. Suze su mi tiho padale dok se konačno smirio. Ipak, obje smo znale da ne možemo zadržati dijete.
Pozvale smo nadležne službe.
Došli su brzo. Spakovala sam pelene, maramice i bočice izdojenog mlijeka kako bi imao sve dok se ne pronađe rješenje. Bio je to moj jedini način da se uvjerim da će biti zbrinut.
Sljedećeg dana zazvonio mi je telefon.
Muški glas, ozbiljan i miran, predstavio se i pitao da li sam ja žena koja je pronašla bebu. Potvrdila sam, osjećajući kako mi se stomak steže.
Zatražio je da se tog popodneva pojavim na sastanku i dao mi adresu.
Kada sam je čula, osjetila sam nelagodu.
Bila je to ista zgrada u kojoj sam radila.
Misli su mi se rojile. Da li sam pogriješila? Da li sam prešla neku granicu? Hoću li izgubiti jedini posao koji meni i mom sinu omogućava sigurnost?
Tačno u četiri sata, dočekao me je zaštitar i otpratio do sprata. Hodnici su bili tihi, a prostorije su mirisale na drvo i urednost.
Iza velikog stola sjedio je stariji čovjek sa sijedom kosom i ozbiljnim pogledom.
Nije se nasmiješio.
Nije odmah objasnio razlog sastanka.
Pogledao me je i rekao samo jednu riječ:
„Sjednite.“
