Jednog dana sam na parkingu nenamjerno zagradio nečiji automobil. Bio sam pristojan — ostavio sam na šoferšajbi svoj broj telefona i kratku poruku:
“Vraćam se za 5 minuta, slobodno me pozovite.”
Kad sam se vratio, zatekao sam novu poruku ispod brisača, ovaj put rukom ispisanu i s malim nacrtanim srcem. Pisalo je:
“E super, sad imam tvoj broj! Ko će prvi da zove na kafu?”
Po rukopisu sam pretpostavio da je poruka od djevojke. Uzbuđen, ostavio sam svoj odgovor:
“Evo ja ću! Nađimo se za 20 minuta kod…” — i sakrio se u blizini, znatiželjan da vidim tko će se pojaviti.
Nakon par minuta iz zgrade izlazi stariji gospodin, prilazi mom autu, ostavlja poruku i odlazi. Pomislio sam da je došlo do zabune, ali kad sam pročitao njegovu poruku, iznenadio sam se:
“Kako ti kad nisi ostavio broj? Nađimo se na istom mjestu u 20:30. P.S. Nadam se da ti je jasno da sam komšiju zamolila da ti ovo ostavi. Vidimo se!”
I zaista smo se vidjeli. Godinu dana kasnije — vjenčali smo se.
Nedavno smo opet zagradili neko auto, a ja rekoh u šali da ostavimo cedulju.
Na to će moja sadašnja supruga, uz osmijeh:
“E, ne može! Ko zna kakvu ludaču si zagradio ovoga puta!”
