“Izgubila sam par starih zlatnih naušnica koje su mi jako puno značile – bile su porodično naslijeđe, poklon moje svekrve. Pretpostavila sam da su se negdje zagubile u stanu i nisam odmah dizala paniku.
Dva dana kasnije, dok sam ulazila u lift, srela sam komšinicu… i ostala bez teksta. Na njenim ušima bile su moje naušnice. Prepoznala sam ih odmah – bile su unikatne, vintage izrade.
Zatečena, upitala sam je za njih. Samo se nasmiješila i rekla:
— “Moj dečko mi ih je poklonio.”
Uz blagi grč u stomaku, odgovorila sam joj:
— “Zanimljivo… jer te naušnice pripadaju baki mog muža.”
Nastala je tišina. A onda, uz poluosmijeh i pogled pun značenja, tiho je rekla:
— “Onda je možda vrijeme da ozbiljno porazgovaraš sa svojim mužem.”
Te riječi su mi odjekivale u glavi još dugo nakon što su se vrata lifta zatvorila. Taj dan sam skupila hrabrost i suočila se s mužem. Kada sam mu ispričala šta se desilo, doslovno je problijedio.
Istina je isplivala: već četiri mjeseca imao je aferu — i to upravo sa ženom iz našeg ulaza. Četiri mjeseca prevare, skrivene iza svakodnevice. Nisam imala pojma.
Osjećala sam se prevareno, poniženo i iznevjereno.
Ali znala sam jedno – ne mogu i neću živjeti u laži.
Odmah sam donijela odluku. Pokrenula sam razvod.
Za sebe. Zbog dostojanstva. I zbog istine koja nađe put — ponekad baš preko izgubljene naušnice.”
