Dan kada sam saznao da mi je djed ostavio imanje vrijedno pet miliona dolara, mislio sam da će najveći izazov biti papirologija. Nisam očekivao porodičnu tužbu od roditelja koji su me godinama ignorisali. Pojavili su se sa samouvjerenim osmjesima, uvjereni da će lako preuzeti kontrolu nad mojim životom.
Moje ime je Lucas Bennett. Odrastao sam u kući koja je spolja izgledala savršeno, a unutra me nije bilo – moja postojanost je bila nevidljiva. Jedina osoba koja me je vidjela bio je moj djed Richard. On me je učio da je integritet važniji od novca i da je ime temelj, a bogatstvo samo alat.
Kada je djed preminuo, ostavio mi je sve uz poruku: „Jedinoj osobi u ovoj porodici koja razumije šta je integritet.“ Čim je nasljedstvo postalo javno, roditelji su se vratili, pokušavajući da me diskredituju i preuzmu kontrolu nad imovinom.
Na ročištu, njihova priča je trajala dok sudija Patterson nije zastao i upitao:
„Kada ste posljednji put razgovarali sa svojim sinom?“
Pitanje koje ih je potpuno razorilo. Istina je bila jasna: nismo imali kontakt osam godina. Sudija je odbacio tužbu i upozorio ih da više ne zloupotrebljavaju sudski sistem.
Iz sudnice nisam izašao sa osjećajem trijumfa, već sa olakšanjem. Svoj život nisam gradio da bih prkosio roditeljima, već da bih opravdao povjerenje čovjeka koji je vjerovao u mene. Danas koristim djedov novac za stipendije mladima bez podrške, sjećajući se njegovih riječi:
„Gradi život vrijedan življenja, a ne život vrijedan pokazivanja.“
