Rođena sam u teškim okolnostima – ostavljena ispred doma za nezbrinutu djecu kao tek rođena beba. Odrasla sam bez roditeljske topline, a djetinjstvo su mi obilježile borbe za osnovne stvari poput hrane i sigurnosti. Često sam se osjećala nevidljivo i neželjeno.
Ipak, uprkos svemu, bila sam dobra učenica. Završila sam srednju školu s odličnim uspjehom, ali sistem je bio nemilosrdan. Nakon punoljetstva, kao i mnogi drugi, ostala sam bez krova nad glavom.
Spavala sam gdje sam stigla – ponekad u parku, ponekad u napuštenim zgradama. Bilo je to razdoblje očaja i preživljavanja.
Jednog dana, dok sam sjedila na klupi u parku, prišla mi je starija gospođa koja je svakodnevno šetala psa. S ljubaznim osmijehom pitala me da li bih joj pomogla u stanu – nije imala porodicu, bila je narušenog zdravlja i tražila je društvo i pomoć. U zamjenu mi je ponudila sobu i siguran dom.
Kada sam došla kod nje, ostala sam bez riječi. Prostran stan, ljubazna atmosfera, mir… Nisam mogla vjerovati da me neko, potpuni stranac, vidi i želi pomoći. Ubrzo mi je pronašla i posao. Više joj nije trebala pomoć – trebalo joj je prisustvo. A meni je ona postala više od bilo koje osobe u životu – figura majke, bake, prijateljice, zaštitnice.
Tri i po godine smo živjele zajedno. Kada je preminula, ostavila mi je sve – stan, poslovne prostore, ušteđevinu… Bila sam zahvalna, ali istovremeno slomljena. Osjećala sam se kao da je dio mene nestao s njom.
Nisam imala majku, ni porodicu. Ali ona me naučila šta znači imati dom. Iako sam mislila da sam jaka i da mi niko ne može nedostajati – ona mi nedostaje svakog dana.
💬 Poruka za kraj:
Ponekad nas život iznenadi upravo onda kad pomislimo da više nema nade. Ljubaznost nepoznate osobe može biti svjetlo koje mijenja čitav svijet jednog čovjeka. I zato, koliko god prošlost bila teška, uvijek postoji mogućnost novog početka.
