Posljednji intervju s ljudima koji su promijenili tok historije
Dana 6. augusta 1945. godine, svijet je ušao u novo, zastrašujuće poglavlje. Bombarder Enola Gay bacio je prvu atomsku bombu na grad Hirošimu u Japanu. Više od 100.000 ljudi izgubilo je život u nekoliko sekundi, dok je grad nestao pod oblakom u obliku pečurke. Ovo nije samo bio kraj rata – bio je to početak atomske ere.
Decenijama kasnije, neki od članova posade odlučili su govoriti. Bez senzacionalizma, bez politiziranja – samo sirove emocije, sjećanja i teška pitanja koja ostaju bez jednostavnih odgovora.
“Savršena misija” – kako je sve počelo
Teodor “Dač” Van Kirk, navigator bombardera Enola Gay, prisjetio se dana kada su poletjeli iz baze na ostrvu Tinian.
„Bilo je predivno jutro. Sunce je obasjavalo zgrade. Sve je blistalo… grad i rijeke su se mogli vidjeti s udaljenosti od 50 milja. Savršena misija.“
Međutim, kada je bomba puštena i kada su se okrenuli da pogledaju rezultat, grad – više nije postojao.
„Sve je bilo prekriveno dimom, prašinom i ruševinama. A iz tog haosa uzdizao se oblak u obliku pečurke“, rekao je Van Kirk.
Zvuk, svjetlost i tišina
Letjelica je zadrhtala kad su udarni valovi stigli do nje. Članovi posade pamte eksploziju poput blica fotoaparata, ali bez zvuka – nevjerovatnu tišinu koja je uslijedila nakon udara.
„Mislio sam da će udarni val probiti trup“, izjavio je Moris Džepson, tehničar zadužen za aktivaciju bombe.
U drugom avionu, Great Artiste, fizičar Harold Agnju je potvrdio putem poruke: „To je to. Bomba je stvarno eksplodirala.“
Posljedice u trenu – a bez riječi o civilima
U trenutku kada su bacili bombu, niko u avionu, prema svjedočenju Van Kirka, nije spomenuo civile.
„To nije bila tema. To niko nije ni pomenuo“, rekao je kasnije u intervjuu iz 2004. godine.
Robert Luis, kopilot, zabilježio je u svom dnevniku riječi koje su i danas simbol moralne dileme:
„Bože moj, šta smo to učinili?“
Nagasaki – druga bomba, drugačiji ishod
Samo tri dana kasnije, 9. augusta 1945., drugi avion – Bockscar – poletio je s bombom nazvanom Fat Man. Cilj je bio grad Kokura, ali zbog dima i oblaka, posada nije uspjela identificirati metu. Preusmjerili su se ka Nagasakiju.
U trenutku kada su već skoro odustali, kroz oblak se ukazao stadion. Bombarderski oficir dao je signal i bomba je puštena.
Eksplozija se dogodila iznad fabrike torpeda – iste one čiji su proizvodi korišteni u napadu na Pearl Harbor. Poginulo je oko 40.000 ljudi odmah, a hiljade su kasnije preminule od posljedica zračenja.
Za razliku od Enole Gay, povratak Bockscara bio je bez aplauza i parade. Sletjeli su prinudno na Okinavu, gotovo bez goriva, dočekani – šutnjom.
Etika, krivica i opravdanja – podijeljena mišljenja
Godinama kasnije, članovi posada pokušavali su razumjeti šta su uradili. Neki su osjećali grižnju savjesti, drugi su tvrdili da bi učinili isto ponovo.
„Ne osjećam krivicu. Neću da se izvinjavam. Pod istim okolnostima, opet bih to učinio. Vjerujem da smo spasili mnogo života“, rekao je Van Kirk.
„Japanci su počeli rat. Da nije bilo Pearl Harbora, ne bi bilo Hirošime“, dodao je Agnju.
No, nisu svi bili istog mišljenja.
„Ne hvalite se kad pobijete 70.000 ljudi“, rekao je inženjer Robert Šumard.
Bob Karon, repni mitraljezac, priznao je da osjeća „djelimičan osjećaj krivice“, dok je Džepson rekao da osjeća „duboko žaljenje zbog tragedije“.
Povratak u Hirošimu – sjenke koje govore više od riječi
Tri sedmice kasnije, neki članovi obje posade vratili su se u Japan. Sletjeli su u Nagasaki jer je aerodrom u Hirošimi bio uništen. Hodali su kroz ruševine, gledali sjenke na zidovima – tragove ljudi isparalih u trenutku eksplozije.
„Ljudi nisu izgledali sretno, mogu vam reći“, rekao je Alberi.
U tom trenutku, svi herojski narativi su utihnuli.
„Nikada više“, tiho je dodao.
Šta danas možemo naučiti?
Ova ispovijest članova posade Enole Gay i Bockscara nije samo historijski zapis – ona je i snažna lekcija o ljudskoj odgovornosti, ratu, tehnologiji i moralu.
Atomska bomba označila je kraj Drugog svjetskog rata, ali i početak nuklearne prijetnje koja i danas visi nad čovječanstvom. Sjećanja preživjelih i onih koji su sudjelovali podsjećaju nas da rat nikada ne bi smio biti sredstvo rješavanja sukoba.
