Tuga je duboko lično iskustvo i ljudi se s gubitkom suočavaju na različite načine. U trenucima oproštaja, kod nekih se javlja potreba da poljube ili dodirnu preminulu voljenu osobu kao poslednji gest ljubavi – pokušaj da se sačuva veza koju je smrt naglo prekinula.
Iako takav čin u tom trenutku može djelovati prirodno i utešno, on sa sobom nosi i emocionalne, kulturne i praktične aspekte koje vrijedi razmotriti.
Uticaj kulture i tradicije
Kulturna i vjerska uvjerenja snažno oblikuju način na koji ljudi doživljavaju fizički kontakt s preminulima. U nekim tradicijama, dodir ili poljubac smatraju se smislenim i prihvaćenim dijelom procesa žaljenja. U drugim, takvo ponašanje može biti doživljeno kao neprimjereno ili u suprotnosti s običajima.
Razumijevanje ovih razlika može pomoći ožalošćenima da se kreću kroz tugu s više poštovanja prema ličnim uvjerenjima, ali i prema porodičnim i društvenim normama.
Emocionalni aspekti oproštaja
Za mnoge ljude, fizički gest može imati simboličnu ulogu zatvaranja jednog životnog poglavlja. Dodir može omogućiti izražavanje emocija koje je teško pretočiti u riječi i donijeti kratkotrajan osjećaj bliskosti i mira.
Ipak, kod nekih se kasnije mogu javiti složena osjećanja poput krivice, nelagode ili preispitivanja sopstvenog postupka. U pojedinim slučajevima, ovakav čin može produbiti osjećaj gubitka ili otežati prihvatanje konačnosti smrti, naročito ako postane način izbjegavanja suočavanja s realnošću gubitka.
Alternativni načini oproštaja
Za one koji osjećaju potrebu za oproštajnim gestom, ali traže drugačiji pristup, postoje brojne simbolične i emotivno podržavajuće mogućnosti:
- položiti ruku na tijelo ili kratko zadržati dodir, bez ljubljenja
- izgovoriti riječi oproštaja ili napisati pismo
- zapaliti svijeću, pustiti omiljenu muziku ili sačuvati lični predmet kao uspomenu
- učestvovati u vjerskim ili kulturnim obredima koji pružaju osjećaj strukture i smirenosti
Završne misli
Poriv da se na fizički način oprostimo od voljene osobe duboko je ljudski i proizlazi iz ljubavi i povezanosti. Ipak, važno je pristupiti tom impulsu sa sviješću o sopstvenim emocijama, kulturnom kontekstu i ličnom blagostanju.
Tugovanje nema jedinstven oblik niti pravila koja važe za sve. Pronalazak načina oproštaja koji je istovremeno smislen, bezbjedan i u skladu s ličnim vrijednostima može pomoći u očuvanju dostojanstva uspomene na preminule – ali i u brizi o sebi tokom procesa žaljenja.
