Prije nekoliko godina, bio sam u neformalnoj vezi sa djevojkom koja je tada imala 24 godine, a ja 34. Naše druženje je bilo ležerno i nije vodilo ka ozbiljnoj vezi, ali nas je život iznenadio – došlo je do neplanirane trudnoće.
Iako je ona u tom trenutku bila studentkinja pred diplomiranjem i nije se osjećala spremnom za roditeljstvo, odlučila je zadržati trudnoću. Nakon razgovora i promišljanja, složili smo se da ću ja preuzeti brigu o djetetu dok ona završi studije.
Naša kćerkica danas ima dvije godine i živi sa mnom. Svakodnevno sam posvećen njenom odgoju – od buđenja i pripreme doručka, do uspavljivanja uz omiljene bajke. Njena majka je prisutna u njenom životu i dolazi jednom sedmično da provede vrijeme s njom, što poštujem.
Moja porodica isprva nije odobravala ovu odluku, dijelom zbog toga što nismo bili u braku. Ipak, naučio sam da roditeljstvo ne poznaje savršene okolnosti – važno je ljubav, odgovornost i svakodnevna prisutnost.
Bez obzira na izazove, pronašao sam ritam i dijete mi nije ni zapostavljeno ni uskraćeno. Svaki osmijeh moje kćeri, svaki zagrljaj na kraju dana, daje mi snagu da nastavim dalje i da budem najbolji tata kakav mogu biti.
