Kad se sjetim tih riječi mojih roditelja, i danas me boli u grudima. Boljelo me svaki put kad bih vidjela koliko su više voljeli sina, kako su njega pazili i štitili kao da je pod staklenim zvonom.
A ja… ja sam bila tuđa kuća. Udala sam se i otišla što dalje mogu. U tuđoj zemlji, sa samo dva kofera u rukama, muž i ja smo počeli iz početka – sami, bez ikakve pomoći.
Bilo je teško, ali vremenom smo uspjeli. Izgradili smo život, zavoljeli ga i odlučili da tu ostanemo, da kupimo svoj dom.
Onog dana kada smo potpisali kupoprodajni ugovor, odmah smo otišli u naš novi dom. Kad smo ušli, muž mi je pružio ključeve i rekao:
“Sad više nisi tuđa kuća. Sad je ovo tvoja kuća. Kupio sam je da ti srce stane na svoje mjesto.”
A ja… ja sam samo plakala.
Sada imam svoj dom. Ali prazninu zbog manjka ljubavi mojih roditelja teško da išta može da ispuni.
