Djevojku mog sina sam iskreno zavoljela – bila je inteligentna, kulturna i dobra osoba. Kada su se vjerili, bila sam istinski srećna zbog njih. Vjerovala sam da je pronašao osobu sa kojom može graditi budućnost.
Jednog dana, po povratku s posla, zatekla sam sina u društvu druge djevojke. Bio je iznenađen mojim dolaskom. Iako mi je sin, smatrala sam da ne treba da prećutim ono što sam vidjela – posebno ne njegovoj vjerenici, koju sam poštovala kao člana porodice.
Pozvala sam je na razgovor. Nije mi bilo lako, ali vjerovala sam da nijedna žena ne zaslužuje da bude obmanuta. Kada sam joj ispričala šta sam vidjela, njen odgovor me iznenadio. U tom trenutku, nisam naišla na razumijevanje – ali to sam prihvatila.
Ova situacija me pogodila i kao roditelja i kao osobu. Preispitala sam i sebe – da li sam kao majka mogla bolje. Ipak, vjerujem da sam uradila ono što sam osjećala da je ispravno. Moja savjest je mirna jer sam postupila iskreno, bez želje da ikoga povrijedim.
