U sedmom mjesecu trudnoće, sasvim slučajno sam saznala da je moj suprug imao aferu. Vijest me jako potresla, toliko da sam završila u bolnici. U tom teškom trenutku, on je spakovao svoje stvari i otišao – ne samo iz stana, već i iz našeg života.
Dok sam boravila u bolnici, u posjetu mi je došla moja svekrva. Sjela je na rub kreveta i mirno rekla:
“Sanja, nikad te nisam posebno voljela i naš odnos nije bio blizak. Ali ono što je moj sin učinio nije bilo ispravno. Žao mi je ako sam i ja pogriješila. Možda nismo prijateljice, ali nosiš mog unuka pod srcem – i tu sam za tebe.”
Bez mnogo riječi, donijela mi je spavaćicu, papuče, šalicu i domaću hranu. Bila je uz mene kad sam bila otpuštena iz bolnice i prva koja me dočekala s bebom iz rodilišta. Moji roditelji, nažalost, više nisu živi.
Od tada živimo zajedno – moja kćerka i ja kod nje. Financijski si ne mogu priuštiti iznajmljivanje stana, ali ova nova životna situacija naučila me koliko podrška dolazi s mjesta odakle je najmanje očekuješ.
Moja svekrva mi danas mnogo pomaže s brigom o djetetu. Zahvalna sam joj na svemu što je učinila i na tome što je pokazala da saosjećanje može premostiti i najkomplikovanije odnose.
