Oženio sam divnu ženu, samohranu majku predivne djevojčice. Njena životna priča nije bila jednostavna, ali ni u jednom trenutku nisam osjetio da je to prepreka — naprotiv, prihvatio sam i nju i njenu kćerkicu od srca. Djevojčica ima samo četiri godine i svaki dan provodimo mnogo vremena zajedno, posebno sada kada sam bez stalnog zaposlenja i tokom dana ostajem s njom dok je supruga na poslu.
Postao sam duboko povezan s njom. Iako nisam njen biološki otac, doživljavam je kao svoju — moje dijete u svakom smislu te riječi.
Jedan trenutak koji me je potresao dogodio se nedavno. Dok sam joj grijao mlijeko, nisam primijetio da je došla iza mene. U trenutku kada sam se okrenuo sa šerpom u ruci, skoro sam se sudario s njom. Mlijeko se prosulo — srećom, samo je nekoliko kapi završilo na njenoj ruci i odmah sam reagovao.
Malo se rasplakala, ali sam je brzo umirio i uspavao. Tek kada je zaspala, preplavio me je osjećaj nelagode i zabrinutosti — pomislio sam šta je sve moglo da se dogodi da nisam reagovao na vrijeme. Taj osjećaj me i dalje prati.
Shvatio sam koliko mi znači. Volim je iskreno i želim joj pružiti sigurnost, ljubav i zaštitu. Taj trenutak me je naučio koliko je roditeljstvo odgovorno i koliko pažnje zahtijeva čak i u naizgled jednostavnim svakodnevnim situacijama.
Nisam savršen, ali se trudim biti najbolji što mogu. I svaki njen osmijeh, svaki zagrljaj, potvrda su da radim nešto ispravno.
