Aleksandar Đurić, danas 54-godišnji sportista iz Doboja, ostao je zapamćen ne samo po fudbalskim uspjesima, već i po hrabrosti i odanosti Bosni i Hercegovini u najtežim trenucima. Njegova životna priča i sportski put isprepleteni su s dramatičnim događajima iz vremena rata i raspada Jugoslavije, a posebno se ističe njegov nastup na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine – pod zastavom Bosne i Hercegovine.
Teška odluka zbog koje ga je otac zauvijek zamrzio
Aleksandar je 1992. godine donio jednu od najtežih odluka u životu. Kao sportista i izbjeglica u Mađarskoj, odlučio je da će predstavljati svoju zemlju – Bosnu i Hercegovinu – na Olimpijadi u Barceloni, iako je njegova porodica bila podijeljena ratom.
Otac mu nije oprostio tu odluku – zbog Aleksandrove podrške novoj državi, sa njim nije razgovarao do svoje smrti. Uprkos toj tragediji, Đurić nije odustao od svojih principa i ljubavi prema rodnom kraju.
Put do Barcelone – autostopom i bez pasoša
Njegova priča o putu do Olimpijskih igara zvuči kao filmski scenario. Nakon što je izbjegao iz ratom zahvaćene Bosne u Mađarsku, Aleksandar je kontaktiran preko radioamatera i pozvan da predstavlja BiH na Olimpijskim igrama. S obzirom na hitnost i komplikovane okolnosti, imao je samo jedan dan da donese odluku.
Bez pasoša koji vrijedi, krenuo je autostopom preko granica koje su bile teško prohodne. Uz pomoć dobrih ljudi i mnogo hrabrosti, uspio je stići do Ljubljane i potom do Barcelone, gdje je imao priliku da se takmiči kao kanuista – sportaša koji nije bio njegov primarni fokus, ali je bio ponosan što predstavlja svoju zemlju.
Olimpijske igre u sjeni rata
Nažalost, zbog loše opreme – Španci su mu dali teži i lošiji čamac – Đurić nije prošao kvalifikacije, ali to nije umanjilo značaj njegovog učešća. Imao je priliku da osjeti duh najvećeg sportskog događaja na svijetu i da pokaže svijetu da Bosna i Hercegovina, iako nova i ratom razdirana država, postoji i ima svoje predstavnike.
Dok su majka i brat gledali otvaranje Olimpijade na televiziji, njegov otac nije želio da pogleda prenos, a otad nije razgovarao sa Aleksandrom.
Od kanuista do fudbalske legende Singapura
Poslije Olimpijskih igara, Đurić se vraća u Mađarsku gdje počinje karijeru u fudbalu. Iako mu je status izbjeglice otežavao život, uspješno je igrao u nekoliko klubova prije nego što se 1995. godine preselio u Australiju. Tamo je krenuo uzlaznom putanjom i ubrzo postao jedna od fudbalskih ikona.
Njegova karijera je impresivna:
- U Singapuru je postigao 327 golova i proglašen je za najboljeg napadača na svijetu u jednom trenutku.
- Za Geylang United postigao je 97 golova u 126 utakmica.
- Za Singapore Armed Forces dao je 129 golova u 150 utakmica.
Danas je simbol povezanosti između Bosne, Srbije i Singapura – Aleksandar sebe opisuje kao Srbin, Bosanac i Singapurac, ponosan na sva tri identiteta.
Poruka nade i zajedništva
Aleksandar Đurić često ističe da su rat i podjele ostavili duboke ožiljke, ali i da su se u njegovom rodnom kraju Srbi i Bošnjaci nekada dobro slagali. Njegovi najbolji prijatelji su muslimani, a on vjeruje u zajedništvo i suživot:
„Bio sam iz malog srpskog sela, do nas je bilo muslimansko selo, i nikad nije bilo nikakvih problema. Moja dva najbolja prijatelja su muslimani, Damir i Samir, dandanas smo dobri.“
Zaključak
Priča Aleksandra Đurića je inspiracija o snazi sporta, hrabrosti i ljubavi prema rodnom kraju. Bez obzira na teške okolnosti i porodične sukobe, on je ostao vjeran sebi i svojoj zemlji, te je kroz sport ostvario nevjerovatnu karijeru i postao legenda daleko izvan granica Bosne i Hercegovine.
Njegov život nas podsjeća koliko su tolerancija, hrabrost i upornost važne vrijednosti u svim izazovima života.
