Imala sam dvadeset i pet godina kada sam se udala za Marka, vjerujući da je ljubav dovoljna da se prevaziđu sve prepreke. Vjerovala sam da će se trud, strpljenje i razumijevanje s vremenom isplatiti. Međutim, tri godine kasnije shvatila sam bolnu istinu – odnos zasnovan na kontroli i strahu nije ljubav, već tiho narušavanje unutrašnjeg mira.
Prelomni trenutak dogodio se jedne noći kada sam imala visoku temperaturu i bila potpuno iscrpljena. Ležala sam na kauču pokušavajući da se odmorim kada se Mark vratio s posla. Umjesto pitanja kako se osjećam ili ponude pomoći, uslijedile su zamjerke zbog večere. Moje objašnjenje da nisam imala snage nije naišlo na razumijevanje. Tada sam prvi put jasno osjetila da nešto duboko nije u redu. U tom trenutku postalo mi je jasno – ljubav ne izgleda tako.
Već narednog dana, iako uplašena, ali odlučna, pokrenula sam razvod. Kada su me pokušali obeshrabriti prijetnjama i omalovažavanjem, ostala sam mirna. Znala sam da je bolje započeti iznova nego ostati u okruženju bez poštovanja. Spakovala sam nekoliko stvari i otišla, zatvarajući jedno poglavlje svog života.
Novi početak nije bio lak. Živjela sam u maloj garsonjeri i radila više poslova kako bih se osamostalila. Ipak, osjećaj slobode i unutrašnjeg mira bio je neprocjenjiv. Više nije bilo straha ni stalne napetosti. Vremenom sam izgradila stabilan život i povjerenje u sebe.
Danas, kada me pitaju da li žalim zbog te odluke, moj odgovor je jednostavan – žalim samo što je nisam donijela ranije. Ponekad je potrebno odustati od svega poznatog kako bismo ponovo pronašli sebe i započeli život u kojem postoji poštovanje, mir i dostojanstvo.
