„Dvorac“ i moja soba s kupatilom: Gde je granica između porodične ljubaznosti i distance?

Zanimljivosti

Kada razmišljamo o porodici koja živi u inostranstvu, naročito ako su finansijski stabilni i „uspešni“, često imamo nadu (ili tiho očekivanje) da će nas dočekati širom otvorenih vrata. Da ćemo, bar na kratko, osetiti toplinu doma koji su sagradili.

U mom slučaju, ta nada je imala i konkretnu formu: brat mi je, dok sam još bila u školi, rekao da ću moći da dođem kod njega u Austriju kad završim školovanje. I zaista – imaju kuću od skoro 300 kvadratnih metara. Mesto koje mnogi s pravom zovu – dvorac.

🏠 Kuća iz snova… barem na papiru

Njihova kuća ima sve što jedna porodica može poželeti – i više od toga:

  • Veliki dnevni boravak dizajniran za zajednička okupljanja
  • Filmsku sobu s pravim reflektorom i ozvučenjem
  • Prostranu kuhinju i dve gostinjske toalete
  • Privatni blok za njih dvoje, sa sobama za njihove hobije
  • Sobu za bebu koja tek treba da stigne
  • I… jednu malu sobu za mene – 15 kvadrata, sa sopstvenim kupatilom

Delovalo je kao čarobna prilika. I jeste – ali ne onako kako sam to zamišljala.

💸 Kada se dobrodošlica naplaćuje

Po dolasku, sve je bilo lepo. Kratko. A onda – razgovor. Rečeno mi je da sada imam tri platne liste i da bih, prema dogovoru, trebalo da platim stanarinu. Četvrtinu svoje plate.

Da, 25% mesečnih prihoda – da bih imala svoju sobu u kući gde ima prostora za pola fudbalskog tima.

Ne tražim luksuz. Ne tražim ni da mi se sve pruži bez ikakve obaveze. Ali… zar pomoć porodici mora odmah imati cenovnik?

🧽 Sobica van plana

I kad dolazi čistačica – moja soba nije uključena u čišćenje. Rečeno mi je da se sama dogovorim ako želim da je sredi. Jer soba je „moja odgovornost“. Razumem logiku. Ali ne mogu a da ne osetim emocionalnu distancu u tom odgovoru.

Kao da su zidovi koje su gradili oko svog savršenog prostora ostavili mene – napolju.

🍽 Hrana? Kažu da ne koštam mnogo…

Jednom sam čula komentar: „Nije ti ni skupo – što pojedeš ne izađe više od 100 evra mesečno, a svakako kuvamo.“
To je trebalo da bude šala, ali nije zvučalo tako.

Naravno, cenim sve što dobijem. Ali ljudska potreba nije samo da budeš sit i pod krovom.
Nekad je najosnovnija potreba – da se osećaš dobrodošlo.

💔 Gde prestaje funkcionalnost, a počinje bliskost?

Zahvalna sam za krov, sigurnost, šansu.
Ali ne mogu da ne postavim pitanje: Gde su toplina, podrška i osećaj pripadnosti?
Nije u pitanju samo stan ili hrana. U pitanju je osećaj da nekome značiš, da te vide, da žele da si tu – ne zato što mogu, već zato što im je stalo.

🤔 Da li očekujem previše?

Možda. Možda je ovo vreme u kojem svako gleda sebe. Možda oni zaista imaju briga preko glave – dolazak bebe, kućni poslovi, posao.
Možda je njihova verzija podrške – davanje prostora. A ne emotivna povezanost.

Ali možda… nije previše tražiti i malo ljudskosti. Ne u rečima, već u načinu kako se neko ponaša prema tebi kad si ranjiv, kad tek počinješ, kad si daleko od svog doma.


🔚 Zaključak: Biti gost u sopstvenoj porodici?

Iako živim pod njihovim krovom, osećaj je kao da sam gost. Dobrodošao, ali ne pozvan da ostanem duže. Cenjen, ali ne blizak. Prisutna – ali ne uključena.

Ovo nije optužba. Ovo je pokušaj razumevanja. Jer znam da svako ima svoju stranu priče.

Ali dok sedim u toj sobici sa sopstvenim kupatilom, shvatam da je ono što najviše želim – da pripadam.

dan