Živim u Njemačkoj, udata sam za Nijemca i zajedno imamo kćerkicu od četiri godine. Naš porodični život je miran, stabilan i ispunjen, a s roditeljima mog supruga imamo vrlo korektan i topao odnos. Razlike u navikama i razmišljanjima postoje, ali se međusobno poštujemo i trudimo da pronađemo zajednički jezik.
Nažalost, situacija s mojim roditeljima je znatno složenija. Njima je teško prihvatiti razlike u mentalitetu, načinu života i vrijednostima koje su u Njemačkoj prilično uobičajene. Svaki njihov dolazak često je praćen komentarima, poređenjima i kritikama, jer mnogo toga nije onako kako su oni navikli.
Kada dobre namjere prerastu u konflikt
Jedan događaj posebno me je pogodio i natjerao na ozbiljno razmišljanje. Povod je bio rođendan naše kćerkice. U dogovoru sa suprugom i njegovim roditeljima odlučili smo da joj poklonimo lutku Baby Born sa dodatnom opremom, ali polovnu. Lutka je bila očuvana, čista i potpuno ispravna. Smatrali smo da nema potrebe trošiti velike svote novca na novu igračku, znajući da se djeca tog uzrasta brzo zasite i da im je često važnija igra nego sama cijena predmeta.
Takav pristup je u Njemačkoj sasvim uobičajen. Kupovina kvalitetnih polovnih stvari smatra se racionalnom, ekološki odgovornom i praktičnom odlukom. Međutim, reakcija mojih roditelja bila je potpuno suprotna.
Različit pogled na vrijednost i dostojanstvo
Moji roditelji su se silno uznemirili zbog ideje da se njihova unuka igra igračkom koju je već koristilo drugo dijete. Za njih je to bilo neprihvatljivo, gotovo sramotno. Bez našeg znanja, moja majka je otišla u prodavnicu i potrošila više od 200 eura kako bi kupila potpuno iste igračke, ali nove.
Kada su nam ih donijeli, suprug i ja smo odlučili da poklon ne prihvatimo. Ne iz nezahvalnosti, već zato što smo željeli ostati dosljedni vrijednostima koje nastojimo usaditi svom djetetu. Smatramo da ljubav, pažnja i vrijeme znače više od skupih stvari, te da dijete ne postaje sretnije time što je igračka nova ili skupa.
Emocije, povrijeđenost i teške riječi
Naša odluka je dovela do velike svađe. Moji roditelji su se uvrijedili, skratili posjetu i ranije se vratili u Hrvatsku. Ono što me najviše povrijedilo bila je poruka koju sam kasnije dobila, u kojoj mi je majka napisala da se vratim u Hrvatsku jer, kako je rekla, moje dijete u Njemačkoj živi kao siroče.
Ta rečenica me je duboko pogodila. Ne zbog kritike mog životnog izbora, već zbog potpunog nerazumijevanja stvarnosti u kojoj živimo. Moja kćerka ima siguran dom, roditelje koji su prisutni, okruženje koje je podržavajuće i stabilno. Materijalno obilje nikada nije bilo i ne bi trebalo biti mjerilo roditeljske brige.
Izazovi života između dvije kulture
Ovakve situacije su, nažalost, česte u porodicama koje žive između dvije kulture. Razlike u odgoju, shvatanju novca, potrošnje i životnih prioriteta lako mogu prerasti u sukobe ako nema otvorene komunikacije i međusobnog poštovanja.
Roditelji često djeluju iz brige i ljubavi, ali ta briga ponekad dolazi u obliku pritiska, osude ili emocionalnih ucjena. Djeca koja su odrasla i zasnovala vlastite porodice tada se nađu u nezavidnoj poziciji između lojalnosti prema roditeljima i odgovornosti prema vlastitoj djeci.
Zaključak
Ova priča nije o lutki, niti o cijeni poklona. Ona govori o sudaru vrijednosti, o generacijskom jazu i o potrebi da se prihvati da sreća i dobrobit djeteta ne izgledaju isto u svakom domu i svakoj kulturi.
Razočarana sam, ali i svjesna da je dijalog jedini put naprijed. Nadam se da će s vremenom doći do razumijevanja i da će svi shvatiti da ljubav prema djetetu ne zavisi od toga da li je igračka nova ili polovna, već od osjećaja sigurnosti, prihvaćenosti i podrške koje dijete svakodnevno dobija.
