Iskočivši van, ponovno ju je ugledao. Prelazila je cestu, držeći djecu za ruke, prije nego što je ušla u sivi automobil. Prekasno.
Zatečen, Julián se vratio na svoje mjesto. Slika mu nije izlazila iz glave. Je li to bila… Valeria?
Šest godina prošlo je otkako su se razišli. Tada je otišao, odlučan da pronađe sebe i postigne više, vjerujući da će se jednog dana vratiti. Ali vrijeme je prolazilo, a on se nikad nije javio.
Kod kuće je skinuo kaput i u tišini se prisjećao prošlosti. Njihovi razgovori, smijeh, trenuci bliskosti. A sada — žena koja sliči Valeriji i djeca s poznatim crtama lica.
Pokušao je pronaći informacije. Na društvenim mrežama nije bilo traga. Uzeo je staru mapu s fotografijama: Valeria na plaži, u stanu, nasmijana i bezbrižna. Na jednoj ga je grlila, sjajnih očiju. Zastao je.
Uzeo je telefon.
— „Mateo, možeš li pokušati pronaći Valeriju Ortegu? Mislim da živi u Manili.“
— „Postoji li još nešto što bi trebalo znati?“
— „Možda… ima djecu.“
Nakon razgovora, Julián je gledao kroz prozor. Znao je da pred njim stoji trenutak koji bi mogao promijeniti sve.
Sljedećeg jutra, zamišljen je stigao u ured i tiho nastavio s potragom. Rezultata još nije bilo.
U tišini, gotovo nečujno, izgovorio je:
— „Valeria… ako te pronađem, ovaj put želim da razgovaramo. Bez žurbe. Bez odlazaka.“
