Dok masovni protesti širom Srbije pod geslom “Srbijo, probudi se” svakodnevno unose nemir na ulice, predsjednik Aleksandar Vučić traži potvrdu političke stabilnosti kroz susrete s liderima iz Republike Srpske — poput Milorada Dodika i Draška Stanivukovića.
Globalni i domaći kontekst nemira
Protesti su počeli nakon tragičnog rušenja nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu, kada je život izgubilo 16 osoba. Masovno nezadovoljstvo izazvalo je seriju demonstracija širom zemlje, koje su prerasle u nasilne sukobe s policijom u Beogradu, Novom Sadu i drugim centrima.
Vučić odbacuje zahtjeve za raspuštanjem vlasti, optužuje demonstrante za strani uticaj, dok Evropi poručuje da ne namjerava odstupiti s pozicije.
Vučić i lideri RS – što se krije iza susreta?
Prema dostupnim informacijama (medijima poput N1 i BalkanView), Vučić je nekoliko puta isticao važnost podrške Srbiji za Republiku Srpsku i ponovio da će Srbija “uvijek stajati uz RS”.
Milorad Dodik, suočen s opozivom i optužbama u BiH, opisuje proteste u Srbiji kao pokušaj destabilizacije, dok Vučić i on glume jedinstvo protiv vanjskog uticaja. Dodik je kritizirao proteste i učestvovao u podršci Vučiću na mitingu, nazivajući ga jedinom snagom koja može osigurati stabilnost Srbije.
Šta to znači za političku sliku Srbije?
- Strategijsko osiguranje lojalnosti: Dok protesti podrivaju unutrašnju stabilnost, Vučić se oslanja na vanjske simbole stabilnosti i podrške, čime gradi percepciju čvrste vlasti.
- Opozicija i unutrašnji front: Ovi susreti signaliziraju pokušaj konsolidacije političkog bloka. Vučić i Dodik, zajedno sa Stanivukovićem, šalju poruku kontinuiteta uprkos nasilju i građanskoj mobilizaciji.
- Simbolika u kriznom trenutku: Dok mase traže odgovore i promjene, vlast koristi regionalne saveze kako bi prikrila pukotine domaće politike.
Zaključak
Dok se Srbija trese od protesta, predsjednik Vučić se oslanja na političke veze sa Republikom Srpskom kako bi učvrstio pozicije i stvorio iluziju političke stabilnosti. Ovaj manevr dokazuje da je, i u eri masovnih protesta, lojalnost i strateški savezi – naročito regionom – i dalje najvažniji instrument očuvanja vlasti.
