Godinama sam radila kao menadžerica jedne od najuspješnijih poslovnica u gradu. Posao je zahtijevao mnogo truda, posvećenosti i svakodnevne organizacije, ali voljela sam ono što radim i rezultati su bili vidljivi.
Moj privatni život, međutim, nije bio ni približno tako miran. Najveći izvor problema bila je moja svekrva Marta.
Marta nikada nije krila da me smatra nedovoljno dobrom za svog sina. Vjerovala je da bi on trebalo da bude s nekim iz uglednije i imućnije porodice, a moj poslovni uspjeh doživljavala je kao ličnu uvredu.
Situacija je postala još neobičnija kada je njen mlađi brat, čovjek s kojim poslovno nikada nisam imala nikakve veze, postao jedan od većih investitora u korporaciji koja je bila vlasnik lanca u kojem sam radila.
Marta je tada zaključila da joj porodična veza s investitorom daje gotovo neograničenu moć nad zaposlenima.
Neočekivani dolazak
Jednog jutra provjeravala sam izvještaje u kancelariji kada su se vrata naglo otvorila.
Na njima je stajala Marta, sa širokim osmijehom i telefonom u ruci.
Prije nego što sam stigla bilo šta reći, glasno je rekla pred zaposlenima:
„Ja sada vodim ovu prodavnicu! Otpuštena si! Od danas ovdje ja uvodim nova pravila!“
U prostoru je nastao muk.
Zaposleni su zbunjeno gledali u nju, a zatim u mene, pokušavajući shvatiti šta se događa.
Marta je potom pokazala objavu koju je upravo postavila na društvenim mrežama. U njoj je slavila svoju navodnu pobjedu i moju smjenu, uvjerena da joj porodična povezanost s investitorom daje pravo da donosi odluke u poslovnici.
Nisam željela ulaziti u raspravu.
Mirno sam zatvorila laptop, uzela telefon i izašla iz kancelarije.
Jedan telefonski poziv promijenio je situaciju
Pozvala sam direktno glavnog izvršnog direktora kompanije, čovjeka s kojim sam lično potpisala ugovor i koji je bio upoznat s mojim radom i rezultatima.
„Dobar dan, šefice“, javio se. „Je li sve u redu u poslovnici?“
„Imamo incident“, odgovorila sam smireno. „Moja svekrva je ušla u poslovnicu, vrijeđala zaposlene, proglasila se direktoricom i pokušava donositi odluke bez ikakvog ovlaštenja.“
Na drugoj strani nastala je kratka tišina.
„Daj mi njene podatke i neka obezbjeđenje odmah reaguje“, rekao je. „Niko nema pravo ometati rad zaposlenih niti se predstavljati kao osoba koja ima ovlaštenja koja nema.“
Zahvalila sam mu i prekinula poziv.
Marta nije očekivala ono što je uslijedilo
Kada sam se vratila u prodajni prostor, Marta je i dalje govorila zaposlenima kako će od tog dana izgledati njihov rad.
Nekoliko minuta kasnije ispred poslovnice pojavili su se predstavnici korporativnog obezbjeđenja, a ubrzo je stigao i regionalni direktor.
Marta ih je ugledala i nasmiješila se, očigledno očekujući da će joj iskazati poštovanje.
Umjesto toga, predstavnik obezbjeđenja zatražio je njene lične podatke i objasnio joj da nema ovlaštenje da upravlja poslovnicom niti da zaposlenima izdaje bilo kakve naloge.
Regionalni direktor joj je jasno stavio do znanja da mora napustiti poslovni prostor i da će kompanija razmotriti dalje pravne korake ukoliko je svojim ponašanjem prekršila zakon ili interna pravila.
Martin izraz lica potpuno se promijenio.
Počela je spominjati svog brata, investitore i navodne veze u kompaniji, ali njene riječi više nisu imale nikakav uticaj na situaciju.
Uz pratnju obezbjeđenja napustila je poslovnicu.
Povratak na posao
Kada se situacija smirila, vratila sam se svom radnom stolu i nastavila posao.
Nedugo zatim telefon je ponovo zazvonio.
Bio je to glavni direktor.
„Sve je riješeno“, rekao je. „Ti nastavi da radiš svoj posao. Za ostalo ćemo se pobrinuti mi.“
Tog dana sam shvatila nešto što sam možda i ranije trebala imati na umu: porodične veze, poznanstva i velike riječi ne mogu zamijeniti stvarna ovlaštenja.
Na kraju, o tome ko vodi poslovnicu ne odlučuje osoba koja to glasno objavi pred zaposlenima, već kompanija i ljudi koji za takve odluke zaista imaju ovlaštenje.
