Tinejdžerka (19) iz Novog Sada poginula je u srijedu u Budvi kada je pala u more s visine od 50 metara tijekom parasailinga. Kako se vidi na snimci, skinula je sigurnosni pojas i pala, a zašto je do toga došlo, pokazat će istraga.
Djevojka je, prema riječima njezinih prijatelja, u Budvi boravila sa strinom i njezinom bebom. Na more je otišla upravo kako bi pomogla strini oko malog djeteta. Prijatelji su također otkrili da su imale brojne planove koje, nažalost, nisu stigle ostvariti.
Parasailing im, kako kažu, nije bio u planu. Djevojka se na to odlučila kada joj je mladić na plaži ponudio besplatnu vožnju. Uslijedila je tragedija.
Sada se oglasila i strina koja je bila na plaži kada se tragedija dogodila.
Na Instagramu je objavila potresnu poruku i najavila da će se sprovod održati u ponedjeljak na Novom groblju u Novom Sadu, u 14:15. Također je zamolila javnost i medije da imaju razumijevanja i da ne šire dezinformacije kako porodici ne bi dodatno otežavali, te dodala da se do daljnjeg više neće oglašavati.
“Nemamo riječi kojima bismo opisali sve što proživljavamo i kako se osjećamo. Nijemi smo. Ono što znamo i u što smo sigurni jest to da si se borila do posljednjeg trenutka i bila toliko hrabra da pokušaš spasiti svoj mladi život, ali nažalost nisi uspjela. Bila si toliko hrabra i neustrašiva. Mi koji te poznajemo znamo koliko si se radovala životu i svemu što je slijedilo – maturi, fakultetu, Španiji, tvom odlasku u Ameriku o kojoj si toliko pričala. Svijet je bio pred tobom, čekao te. Neopisivo nam nedostaješ. Okrećemo se i čekamo da se odnekud pojaviš, nazoveš – ali ne. Putuj mirno, počivaj u miru i nađi neko more tamo gore koje si toliko voljela. Volimo te beskrajno”, napisala je strina.
Nedugo zatim, uslijedila je još jedna objava neutješne rođakinje:
“Ne mogu vjerovati da ovo pišem. Trebale smo sada razmišljati koje kupaće ponijeti, gdje ćemo piti kafu dok beba spava, koju pjesmu ćemo pjevati u autu. Trebale smo uživati na suncu i da mi kažeš: ‘Idi, odmori, ja ću sad s bebom’. Trebale smo slaviti maturu, a ne te ispraćati. Još uvijek čujem tvoj smijeh. Još te vidim kako držiš mog sina i kako mu pričaš, kako se smiješ dok se on smije.
Voljena moja, nikad nećeš biti zaboravljena. Nikad nećeš nestati iz naših razgovora, iz mog srca, iz osmijeha mog sina. Pričat ću mu o tebi – kako si bila najljepša, najveselija, kako si znala unijeti radost gdje god bi se pojavila.
Nadam se da si sada negdje gdje je mir. Gdje te niko ne diže previsoko i gdje nikada više nećeš moći pasti. Volimo te. Do neba i nazad. I kad pogledamo more, vidjet ćemo te gore – kako letiš visoko, ali ovaj put sigurno, slobodno, bez straha.”
