Rudolf Primorac, 25-godišnjak iz Radišića pored Ljubuškog u životu je mogao biti kuhar ili kuhar. Unatoč iskazanim afinitetima prema mehatronici i elektronici, kroz smijeh će kazati da je za štednjakom otkad ga je mogao dobaviti. Rudo dolazi iz sedmeročlane obitelji i ne krije da je među braćom i sestrama bio najživlje dijete i stalno tražio nove izazove, a vjerojatno jedino takva osoba s izraženom znatiželjom može se zaputiti u Češku kako bi dobio recept i opremu za slovački desert o kojem nam priča s velikim žarom.
Od malih nogu u kuhinji
“Kao mali uvijek sam se motao mami oko nogu dok kuha, pratio i upijao što radi. Mama je za mene glavni učitelj na putu ka kulinarstvu… Kad sam dovoljno porastao da dohvatim štednjak kako treba, to je bilo mjesto na kojem su me mogli najčešće naći. Došlo je vrijeme da upišem srednju školu i naravno ja sam upisao kuharstvo. Otad sam planirao svoj prvi posao, maštao kako ću pokoriti svijet svojim delicijama”, počinje za hercegovina.info svoju priču Rudolf Primorac koji osim kuhanja uživa u teretani i lovu te elektronskoj glazbi.
Sami počeci ‘ljubuškog’ trdelnika
“U međuvremenu je otac otvorio restoran u Makarskoj i ja sam prve godine bio u kuhinji. To je bilo lijepo iskustvo, ali to nije bilo to… Sljedeće godine početkom sezone, obiteljski prijatelj je predložio jednu ideju: njegovi prijatelji u Češkoj bave se jednim unikatnim poslom i rekao mi je da je riječ o jednom famoznom slovačkom specijalitetu zvanom ‘Skalický trdelník’. Radi se o jako starom desertu koji je nastao u malom gradu Skalica na samoj granici s Češkom. Naravno, u početku to je bila hrana onih koji nisu bili baš imućni, kada bi baki ostalo malo tijesta od kruha ona bi za svoju unučad narolala to tijesto oko drvene oklagije i pekla na vatri. Ako su dani bili malo bolji i ako se u kući našlo malo šećera ili badema onda je to bio savršen dodatak tom desertu… Danas, taj desert je pravo bogatstvo, slatko dizano tijesto koje se kasnije uvalja u vanilin šećer i cimet te puni raznolikim kremama… Trdelnik se može pronaći i Njemačkoj, Austriji pa čak i Mađarskoj, ali pod drugim imenom, svi ga svojataju, ali kod nas on je izvorno kakav i jest, a najpoštenije bi bilo reći – čehoslovački”, nastavlja.
Slatki desert vrti već 6 godina
“2017 otvorili smo mali štand odmah pored restorana u Makarskoj, spremali se za mali biznis, moja osobna očekivanja nisu bila nešto posebna, ipak je bilo ljeta, a desert se pripremao na drvenom uglju koji je bio dodatna vrućina samom ljetu… Tu sam upoznao Pavela koji je vlasnik više trdelnik-štandova u samom Pragu. Njego radnik s kojim sam se jedva sporazumijevao pokazao mi je kako se radi trdelnik, sve mi je objasnio kako tijesto formira u dugačko crijevo te mota na oklagiju, a potom valja, izjednači i premaže uljem te ide u vanilin šećer i cimet i kao takav se na kraju peče. Objasnili su mi sve, ali naravno nisu mi dali recept, naš radni kolega i njihov prijatelj je radio tijesto svaki dan, a sestra i ja bi prodavali peciva, trebalo mi je nekih 6-7 dana da sve pohvatam i usavršim. Naravno, to ljeto se pokazalo idealno, bili smo prezadovoljni poslom, kako mi kažemo ‘razvalili smo'”, prisjeća se Rudo makarskog ljeta prije 6 godina.
Kao i većina Hercegovaca, okušao je čari zapadne Europe
“Kad je sezona završila planirali smo ići na Advent u Zagreb, došlo je do nekih komplikacija i završio sam u Irskoj… Skoro 3 godine sam živio gore, trdelnik je skupljao prašinu, svi smo nekako zaboravili na njega. U Irskoj sam jedno vrijeme živio sa sestrom i Zetom, radio kao pomoćni kuhar prve godine i ostatak vremena sam radio kao glavni kuhar u jednom od Spar restorana. Naravno, ocu se nije baš svidjelo to što su mu se sva djeca razbacala po inozemstvu i svim silama se borio da se svi vratimo… Hvala Bogu danas je malo lakše pronaći posao ovdje kod nas pa je i sam život lakši. Kad sam se vratio iz Irske malo sam odmarao, razmišljao što dalje u životu i kako, u međuvremenu upoznao sam Moniku, moju Bosanku i današnju zaručnicu. Ona je studirala u Mostaru gdje sam ja naravno zbog nje počeo provoditi dosta vremena. Pretprošle godine Monika i ja bili smo skupa na Adventu tu u Mostaru družili se s ekipom s klizališta gdje je radila moja sestra Magdalena, i kad sam već tu sestra me pitala želim li možda čuvati klizaliste preko noći, tu mogu lijepo ‘ubiti’ dnevnicu, a i odmoriti se malo.. Veliki sam ljubitelj Božića, božićnih ukrasa, lampica, a osobito zime, tako da je to bilo savršeno mjesto za mene… Kako smo provodili dosta vremena tu na um mi je palo zašto ja ne bih sljedeće godine pokušao raditi trdelnik tu u Mostaru i svima se svidjela ta ideja”, priča nam Primorac.
Trdelnik u Mostaru
“Sljedeće ljeto sestra, moja djevojka i ja odemo na sezonu u Makarsku, uštedimo nam nešto novca i nakon sezone krenuli smo planirati Advent. Otac i ja smo pripremili sve potrebno za trdelnik, samo mi nedostaje recept… Već je listpad, Advent se bliži, vrijeme je da krenem zakuhavati tijesto i loviti vatru… Neću lagati da je bilo lako, ‘ispalio’ sam par puta, tijesto nije slušalo… Ono po svom, a ja po svom i nakon mjesec dana dodavanja i oduzimanja sastojaka upalilo je… Sve je bilo na svom mjestupa smo, mogu slobodno reći, našli savršen recept. Moram naglasiti da se kao OPG Primorac trudimo koristiti isključivo što više domaćih proizvoda za izradu tijesta”, ističe.
Bilo je dosta simpatičnih reakcija na njegov novitet
“Ljudi su reagirali s čuđenjem dok sam palio vatru, svi su mislili da ću roštiljati. Kad sam namotao prvi trdelnik, krenula su pitanja: ‘pa što je to uopće’, ‘kako se jede’, ‘čije je to’, ‘je li slano ili slatko’, ‘ide li u to kobasica ili neko meso’?. Moram priznati da sam se znao često nasmijati komentarima naših ljudi koji kažu da je šteta na ovo trošit ugalj, da je bolje ‘okrenuti’ janje. Ja bih govorio ljudima da je to janje u prahu”, priča nam s osmijehom doživljene anegdote.
Priča se ‘zakotrljala’, no što sad?
“Ljudi su s Rondoa dolazili sve do sredine šetališta i pitali što tako miriše, redovi su se krenuli slagati, a ja sam se malo i prepao kad sam to vidio, redovi su bili po 30-40 ljudi. Nisam mogao izbaciti koliko se tražilo, ali ljudi su i dalje čekali, nije im bilo važno koliko dugo, dojmovi su bili samo pozitivni. Iskreno otad do dan-danas, samo jedan loš utisak je bio. Jedna starija gospođa je rekla da je preslatko i da joj se nije svidjelo, ali naravno to je okej i poštujem. Bilo je ljudi koji su već prije kušali trdelnik i dosta njih je hvalilo isti i reklo da je ova bio najukusniji koji su kušali, pa čak i bolji od onih u samom Pragu”, kaže Rudo koji ističe da je ove godine dobio pojačanje iz obitelji pa su tako ‘na kućici’ često otac, mama i brat.
Osim trdelnika, gostima ne želi nuditi ništa drugo
“Trdelnik nije lagan posao, konstantno miješenje, motanje i punjenje te loženje vatre zahtjeva dosta energije i koncentracije… Mislim da još nešto uz ovo ne bi mogli stići. Kapacitet kućiice je takav kakav je, svima isti, za ovaj posao je u knap… S druge strane mislim da je ovo sasvim dovoljno, biti poseban, jedan jedini i unikatan na Adventu u Mostaru, mislim da nema potrebe za bilo čim drugim”, kazao je Rudolf Primorac koji ističe da je zadovoljan organizacijom na mostarskom Adventu za kojeg smatra da ima što ponuditi Mostarcima i gostima.
Za kraj nismo mogli odoljeti da ga ne pitamo za tajnu njegovog trdelnika, no kroz smijeh smo dobili odgovor samo da postoji tajna koju ne može podijeliti s nama, no naglašava da je kao i u svemu bitna ljubav prema onome što radite, bez obzira bio u pitanju trdelnik ili nešto drugo.
