U brdskom selu Bačvište kod Vladičinog Hana žive Zoran (65) i Gordana (57) Stošić sa unukama Dunjom i Janom, o kojima brinu već tri godine nakon sinove smrti. Nesretnim spletom okolnosti djevojčice su ostale bez oba roditelja i iako im ljubavi i porodične topline ne manjka, ne znaju za muku sa kojom se baka i deka, pored tuge za sinom, svakodnevno suočavaju.
Jedini stalan prihod koji ova porodica ima za djevojčice koji, u zavisnosti od mjeseca, iznosi od 150 KM za obe.
Sin, Bojan sa samo 29 godina nam je poginuo u saobraćajnoj nesreći oktobra 2019. godine. Te iste godine ga je napustila supruga, više puta ih ostavljala i vraćala se. Živjeli su posebno, u Bačvištu, iznajmljivali i stan u Repincu, prigradskom hanskom selu. On je radio u Vojsci Srbije, čuvao djecu, povremeno uzimao bolovanje zbog njih, pomagala sam i ja. Nadao se da će supruga da se vrati zbog djevojčica. Međutim, ona je podnjela zahtev za razvod braka, prvo ročište je zakazano za august, a onda za oktobar. U međuvremenu on je nastradao, njegova bivša supruga ove godine, a djeca ostala bez roditeljksog staranja”, ispričala je baka Gordana.
Ona i njen suprug, oboje bez posla, preuzeli su brigu o djeci – starijoj, Dunji, koja je tada imala samo četiri godine i mlađoj, Jani, sa samo godinu dana. Gordana je dobila starateljstvo nad djecom i s obzirom na to da je jedini prihod koji su imali bio dječji dodatak, koji nije dovoljan ni za najneophodinije potrebe djece, pokušali da dobiju socijalnu pomoć.
“U Centru za socijalni rad su nam rekli da nemamo pravo na socijalnu pomoć, jer je moj suprug podnio zahtev za penziju. Obratila sam se predsjedniku opštine za pomoć, koji nas je uputio na centar za dodjelu jednokratne novčane pomoći od 1000 KM. Ni pravo na porodičnu penziju od oca djevojčice nisu mogle da ostvare jer je sinu nedostajalo četiri-pet mjeseci radnog staža. Obraćali smo se i u Fondu PIO, pitala sam da li postoji mogućnost da godine radnog staža sina i snaje spoje, kako bi djeca imala penziju, ali ni to nije moglo”, kaže Gordana.
Tako su Stošići, pored tuge za sinom, ostali da žive i u finansijskoj neizvjesnosti. Kažu da su imali zasad maline, pokušavali da nastave da rade, ali bez pomoći i sa dvoje tako male djece nikako nisu mogli i napustili ga jer ovo voće, dok traje berba, traži maksimalnu posvećenost. Zoran ne bira poslove i, uprkos tome što ima 65 godina i nije dobrog zdravlja, radi sve što tokom sezone može da nađe – od građevine pa do siječe drva, dok žena čuva djevojčice.
“Ljeti se i nekako snađemo. Zima kada dođe, baš je teško… Djeca traže grickalice, traže slatkiše… Rastu, treba im odjeća i obuća. Starija je pošla u školu, i tu treba para. U Bačvištu škole nema odavno, pa je Zoran svakodnevno vozi u Stubal, 10 kilometara u jednom pravcu, a ide dva puta dnevno. Od škole za troškove prijevoza dobijamo 100 KM mjesečno”, saznajemo od Gordane.
Jedino što im nije veliki problem je garderoba. Stošići imaju i dvije odrasle kćerke, udate u Vranju. Starija ima jednu kćerku, a mlađa tri, pa im one daju odjeću za unuke. Vremena su teška za mnoge, one imaju svoje porodice i finansijski nisu u mogućnosti da im pomažu, niti imaju koga drugog ko bi to mogao. Sa nestrpljenjem čekaju riješenje o Zoranovoj penziji, koja sigurno neće biti bog zna kolika, s obziroma da je radio u nekadašnjem “Delišesu”, najvećoj fabrici u hanskoj opštini u kojoj su plate bile jedne od najnižih, ali će ipak biti neka sigurnost.
Zima se već bliži, kao i kraj sezonskih poslova. Stošići imaju nešto i od stoke, jednu kravu i čuvaju svinju za zimu, da bi barem dijelimično obezbedili hranu. Sve je to, ipak, nedovoljno za materijalnu sigurnost djece, koja ne znaju da li se ima ili nema. Kuća, novije gradnje, traži ulaganja, zbog vlage u jednom dijelu. Institucije su rekle svoje, a Stošići, čije unuke niko iz tih istih institucija, kažu, nije obišao četiri godine da vide u kakvim uslovima žive, prepušteni su sami sebi, a materijalne podrške nema, možda, zbog parčeta zemlje.
Da parodks bude veći, raspitivali su se da li jedno od njih može da bude hranitelj unukama, koje su ostale bez oba roditelja, i tu takođe dobili negativan odgovor, jer su oni srodnici djece, te zakon ne dozvoljava. Oni su riješeni da djecu podignu kako znaju i umiju, ali, kako kažu, boli kada vide ko sve ima pravo na neki vid pomoći države. Još više boli pomisao na to kako država oduzima djecu porodicama koje nisu u mogućnosti da se finansijski staraju o njima, da srodnici ne mogu da budu hranitelji, a onda ih dodeljuju nepoznatim ljudima koje plaća.
Cijeli razgovor se odvija na sporstkom centru, dok Zoran motri na djecu koja trče od igračke do igračke, koju su vodili kod zubara. Dječica, nesvjesna poteškoća i borbe babe i dede za njihovu budućnost, ožalošćenih i bolešljivih, su vesela i živahna. Lijepa i lijepo obučena, vaspitana. Pritrčavaju povremeno do Gordane, po sok, da se osvježe. Očigledno je da im ljubavi ne nedostaje, a na uštrb sosptvenih potreba, ovo dvoje ljudi se trudi da im obezbedi i drugo, da se barem po tome ne razlikuju od ostalih mališana.
Ukoliko ima humanih ljudi koji žele da pomognu, mogu da se obrate redakcijama “Vesnika017” i “rtv- vranje” i ponude pomoć djevojčicama kako bi im deka i baka pružili što bezbrižnije detinjstvo i
TITOXNET
