Rasprave o nedostatku radnika u poljoprivredi često se svode na jednostavne rečenice poput mladi neće da rade ili današnja omladina bježi od posla. Međutim, stvarnost s terena mnogo je složenija. Ova priča donosi lično iskustvo jednog dana provedenog na plantaži malina, koje pokazuje pravo stanje rada na nadnice i dileme s kojima se radnici susreću svakoga dana.
Put do plantaže: prvi susret sa stvarnošću
Radni dan počinje mnogo prije samog posla. Ustajanje u pet ujutru, dva prevoza do odredišta i dolazak na plantažu u sedam sati. Već tu počinje ono što mnogi ne vide: trošak prevoza, vrijeme provedeno na putu i fizička priprema za dug radni dan na suncu.
Na ulazu dočekuje gazda koji detaljno ispituje ko ste i zašto ste došli. Kada je čuo da sam novinar, odgovarao me je od posla, naglašavajući da mediji navodno pogrešno predstavljaju uslove rada. Ipak, dopustio je da ostanem, ali tek nakon što sam insistirala.
Posao na vrelom suncu i stvarna zarada
Berba malina možda izgleda jednostavno, ali stvarnost je potpuno drugačija. Iskusni radnici pomažu, pokazuju kako razgrnuti grm, kako se brzo kretati i kako ne propustiti ni jedan plod, jer svaki gram znači nešto u konačnom obračunu.
Vrijednost rada mjeri se u kilogramima ubranih malina. Po kilogramu radnik dobija 40 feninga. U najboljim uslovima, kada malina ima dovoljno, moguće je ubrati tridesetak kilograma. Međutim, realnost je daleko od toga.
Za jedan cijeli radni dan, uz veliku pažnju i trud, ubrala sam 18,6 kilograma malina. Nakon obračuna, to je iznosilo 6,16 maraka. Cijeli dan na suncu, bez obezbijeđenog obroka, bez dodataka koji se pominju u pričama. Voda je dostupna, ali to je jedina pogodnost.
S druge strane, tih istih 30 kilograma koje radnik u najboljem slučaju može ubrati gazda prodaje za šest maraka po kilogramu. U toj računici jasno se vidi kolika je razlika između fizičkog rada i profita.
Radnici i svakodnevne borbe
Na pauzi se vidi prava slika ovog posla. Radnici dijele najjeftiniji hljeb, komad krastavca ili pakovanje keksa. Ljudi iscrpljeni, sa vidljivim posljedicama teškog fizičkog rada, ipak nalaze način da jedni drugima pomognu i daju podršku.
Razgovori tokom dana otkrivaju da se mnogi vraćaju iz dana u dan ne zato što žele, nego zato što im treba novac. Nekima je uspjeh današnji dan zato što su zaradili dovoljno za autobusku kartu. Drugima je važno da bar ponešto donesu kući.
Kraj radnog dana i težina spoznaje
Kada je kiša prekinula posao, svi su prišli mjestu obračuna. Podaci pažljivo zapisani, svaki gram važan. Moj iznos iznosio je 6,16 maraka, ali isplata je pomjerena za sutra jer gazda nije bio prisutan.
Na pitanje sekretarice da li ću doći po novac, odgovorila sam da ga ostavi gazdi, jer mu očigledno treba više nego meni. Ostatak puta do Ilidže prehodala sam razmišljajući o onome što sam vidjela i doživjela.
Šta ova priča zaista govori
Ovo nije priča o tome ko hoće ili neće da radi. Ovo je priča o realnosti poslova koji su potplaćeni, o ljudima koji daju sve od sebe za dnevnicu koja ne pokriva ni osnovne životne troškove.
Postavlja se pitanje ponosa, ali ne radnika, nego sistema koji dozvoljava da ljudi rade cijeli dan za iznos nedovoljan za pristojan obrok.
Priča otkriva nešto mnogo dublje: da se rad cijeni tek kada se zbroje brojke i vidi koliko je zapravo malo ostavljeno onima koji fizički stvaraju vrijednost.
