Snijeg je padao bez prestanka, prekrivajući dvorište bijelim pokrivačem. Mira je brisala hladni mermer kada je kroz prozor spazila sitnu sjenku. Bio je to dječak, bosonog i u poderanim cipelama, dok mu je dah izlazio u oblacima pare. Njegove oči, velike i umorne, tražile su samo jedno — malo topline.
Bez razmišljanja, Mira je istrčala napolje.
„Šta tražiš, dušo?“ pitala je drhtavim glasom.
„Samo hljeba…“ šapnuo je dječak.
Znala je da je rizik ogroman. Njen poslodavac, gospodin Novak, nije imao razumijevanja za strance koji su zalazili na njegovo imanje. Ipak, srce je prevagnulo. Uvela je dječaka unutra, dala mu ćebe i činiju tople supe. Gledala ga je kako jede polako, kao da se boji da će mu neko uzeti hranu.
U tom trenutku začuo se zvuk motora. Gazda se vraćao. Mira je osjetila kako joj srce lupa sve brže. Sakrila je dječaka iza frižidera i pokušala da prikrije njegovu prisutnost.
Vrata su se otvorila i Novak je ušao — visok, ozbiljan i strog.
„Šta se ovdje dešava?“ pitao je ledenim tonom.
Mira je skupila hrabrost:
„Gospodine… dijete je bilo napolju, smrzavalo se. Dala sam mu malo supe. Ako zbog toga izgubim posao — neka bude tako.“
U tom trenutku, iza frižidera se pojavilo lice dječaka. Novak je zastao, zatečen.
„Kako se zoveš?“ upitao je tiho.
„Nikola“, odgovorio je dječak.
Gazda je zadrhtao. „Nikola… isto ime je imao sin mog pokojnog brata. Godinama ga tražim.“
Dječak je spustio pogled. „Moja mama… umrla je prije dvije godine. Prezivam se Jovanović.“
Novaku su oči zasuzile. Kleknuo je i zagrlio dječaka.
„Moj brataniću… našao sam te. Nikada više nećeš biti sam.“
Mira je ćutala, misleći da će izgubiti posao. Umjesto toga, Novak joj je rekao:
„Danas si vratila smisao mom životu. Tvoj čin dobrote pronašao je ono što sam tražio deset godina. Ovdje uvijek imaš svoje mjesto — ne kao radnica, već kao dio porodice.“
Kuća koja je postala dom
Od tog dana vila više nije bila hladna. Zidovi su odzvanjali dječjim smijehom, dvorište je mirisalo na svježe posađena stabla, a gospodin Novak je po prvi put osjetio toplinu doma.
Mira je često razmišljala šta bi bilo da je tog dana zatvorila oči i prošla pored djeteta. Umjesto straha, pronašla je zahvalnost i porodicu koju nikada nije imala.
Nikola je rastao okružen ljubavlju, Novak je pronašao vjeru u ljude, a Mira je naučila da ponekad jedan mali čin dobrote može promijeniti čitav život.
Vila koja je nekada bila hladna i tiha postala je dom ispunjen smijehom i toplinom — dokaz da je dobrota najveće bogatstvo koje čovjek može imati.
