Bilo je to putovanje o kojem smo godinama maštali. Odmor iz snova, daleko od svakodnevnih obaveza, stresa i užurbanog života.
Ipak, već prvog dana primijetila sam nešto neobično.
Kad god bih zamolila supruga da me fotografiše pored neke znamenitosti ili na plaži dok zalazi sunce, on bi odmahnuo rukom.
– Ma daj, šta će ti fotografija? Uživaj u trenutku – govorio bi, uz izraz blage nervoze na licu.
U početku nisam tome pridavala mnogo pažnje. Mislila sam da jednostavno ne voli fotografisanje ili da mu se ne da baviti telefonom dok smo na odmoru.
Međutim, kako su dani prolazili, njegovo odbijanje postalo je sve izraženije. Govorio je da je loš fotograf, da ne voli da fotografiše i da su to nevažne stvari.
Kada smo se vratili kući, shvatila sam koliko me cijela situacija pogodila. Imala sam fotografije pejzaža, hrane i znamenitosti, kao i njegove selfije, ali gotovo nijednu fotografiju na kojoj sam ja.
Osjećala sam se zanemareno i povrijeđeno.
Poruka koja je promijenila sve
I dalje sam vjerovala da je riječ o njegovoj nezainteresovanosti za fotografisanje. Sve dok jedne večeri nije ostavio telefon na kuhinjskom stolu.
Ekran je zasvijetlio. Stigla je poruka s nepoznatog broja.
U normalnim okolnostima ne bih gledala tuđe poruke. Međutim, nakon svega što se dogodilo na odmoru, proradila je sumnja.
Otvorila sam razgovor.
Ono što sam vidjela potpuno me zateklo.
U razgovoru su se nalazile fotografije mene koje nisam znala da je neko snimao. Na nekima sam bila na plaži, na drugima sam čitala knjigu ili jednostavno gledala u daljinu.
A onda sam ugledala poruku njegove bivše djevojke:
„Hvala ti što mi redovno šalješ njene slike. Baš je jadna misleći da je voliš, dok mi planiramo našu zajedničku budućnost…“
U tom trenutku shvatila sam da njegovo odbijanje da me fotografiše nije bilo slučajno.
Fotografije je očigledno snimao, ali ih nije čuvao za naše zajedničke uspomene. Umjesto toga, slao ih je drugoj osobi.
Tek tada sam počela preispitivati sve ono što se događalo tokom našeg odmora i u danima koji su mu prethodili.
