Kada izgubimo voljenu osobu, potreba da je dodirnemo još jednom potpuno je prirodna. Držanje za ruku, milovanje kose ili tihi oproštajni poljubac dolaze iz ljubavi, tuge i potrebe za zatvaranjem jednog životnog kruga. To nisu postupci iz neznanja, već duboko ljudske reakcije na gubitak.
Tokom generacija, porodice širom svijeta imale su svoje načine oproštaja. Ti trenuci bliskosti često pomažu da se bol lakše podnese i da se prihvati stvarnost gubitka. Niko ne bi trebalo da osjeća krivicu ili stid zbog želje za posljednjim dodirom.
Ipak, ljekari i zdravstveni radnici sve češće ukazuju na jednu važnu činjenicu o kojoj se rijetko govori. Određeni oblici kontakta nakon smrti, u zavisnosti od vremena, okolnosti i uzroka smrti, mogu nositi zdravstvene rizike. Ova informacija ne služi da bi izazvala strah, već da bi povećala svijest i zaštitila one koji ostaju.
Šta se dešava s tijelom nakon smrti
Nakon što srce prestane da kuca, u tijelu vrlo brzo počinju prirodne promjene. Ćelije više ne dobijaju kiseonik, imunološki sistem prestaje da funkcioniše i prirodni mehanizmi odbrane nestaju. U narednim satima bakterije koje su tokom života bile bezopasne mogu početi da se razmnožavaju, koža postaje osjetljivija, a tjelesne tečnosti mogu promijeniti položaj.
Suprotno uvriježenom mišljenju, tijelo nakon smrti nije sterilno. Određeni mikroorganizmi mogu ostati prisutni neko vrijeme, naročito u području usta, nosa i na koži.
Da li je svaki dodir opasan
Odgovor je ne. Stručnjaci naglašavaju da nije svaki kontakt rizičan. Kratak i nježan dodir, poput držanja za ruku, u većini slučajeva smatra se niskorizičnim. Oproštajni rituali koji se odvijaju uz prisustvo i savjete stručnih osoba uglavnom su sigurni.
Međutim, poljubac, posebno u predjelu usana ili lica, medicinski gledano zahtijeva više opreza. Razlog za to je što se u tim dijelovima mogu zadržati bakterije ili virusi, a sitne ranice na koži ili usnama mogu predstavljati ulazno mjesto za mikroorganizme. Rizik može biti veći ako je osoba preminula od zarazne bolesti, ako je smrt nastupila nedavno ili ako tijelo još nije pripremljeno od strane stručnih službi.
Zdravstveni radnici ističu da porodice često nisu informisane o ovim detaljima, što može dovesti do nenamjernog izlaganja, naročito kod starijih osoba, djece ili onih sa oslabljenim imunitetom.
Tradicionalni običaji i medicinska stvarnost
Mnoge kulture pridaju veliki značaj fizičkom kontaktu tokom oproštaja. Ljekari to razumiju i poštuju emocionalnu vrijednost tih običaja. Cilj nije napuštanje tradicije, već njeno prilagođavanje uz više informisanosti.
Kao blaže alternative, stručnjaci ponekad preporučuju simbolične geste koje i dalje nose snažnu emotivnu poruku. To može biti poljubac u čelo preko tkanine, stavljanje ruke na srce ili izgovaranje riječi oproštaja bez direktnog kontakta. Na taj način se čuva osjećaj bliskosti, a istovremeno smanjuje mogući rizik.
Zašto se o ovome rijetko govori
Ova tema se često izbjegava jer su porodice u tim trenucima izuzetno ranjive. Postoji strah da bi ovakve informacije mogle djelovati hladno ili neosjetljivo. Upravo zato mnogi ljudi o mogućim rizicima nikada ne saznaju ili ih otkriju tek kasnije.
Ljekari danas naglašavaju da je dijeljenje ovih informacija, na saosjećajan način, čin brige, a ne osude.
Šta stručnjaci žele da porodice zapamte
Ljubav se ne mjeri fizičkim dodirom. Tuga često vodi instinktivnim reakcijama, i to je dio ljudske prirode. Informisanost pomaže da se zaštite oni koji ostaju. Uvijek je u redu pitati osoblje koje vodi brigu o oproštaju za savjet i smjernice.
Jedan ljekar je to sažeo jednostavnom porukom: oproštaj treba da donese mir, a ne dodatnu brigu.
Poruka saosjećanja, a ne straha
Ako ste već dodirnuli ili poljubili voljenu osobu nakon smrti, nema razloga za paniku. Ozbiljne zdravstvene posljedice su rijetke. Ove informacije služe da osnaže, a ne da uplaše.
Tuga je sama po sebi teška. Znanje bi trebalo da je olakša, a ne da je dodatno optereti.
Na kraju, važno je zapamtiti da se ljubav ne gubi kada biramo sigurnije načine oproštaja. Ona ostaje u sjećanjima, u poštovanju i u životima koje nastavljamo da čuvamo.
