Gužva na aerodromu ključala je poput mora pred oluju. Ljudi su žurili prema šalterima, razglasi su odzvanjali, a koferi se sudarali na pokretnim trakama.
Jack Morel hodao je brzo, s onom odlučnošću koju nose ljudi naviknuti na planove, rasporede i poslovne letove. U ruci je držao kartu za New York, a misli su mu već bile na sljedećem sastanku.
Sve dok nije zastao.
Na klupi, pored izlaza za letove, sjedila je žena s dvoje male djece. U naručju ih je držala kao da su joj cijeli svijet. Na trenutak se njihov pogled susreo — i Jack je ostao bez daha.
Lisa.
Ista ona Lisa koju je volio prije mnogo godina. Ona koja je nestala iz njegovog života bez objašnjenja, ostavljajući iza sebe samo tišinu.
Prišao je polako.
— Lisa? — izgovorio je gotovo šapatom.
Podigla je pogled. U njenim očima prepoznao je umor, ali i onu istu toplinu zbog koje je nekad vjerovao u sve.
— Jack, — rekla je tiho. — Nisam očekivala da ću te ikada više vidjeti.
Na trenutak su ćutali. Gužva oko njih kao da je nestala.
— Gdje si bila sve ove godine? — pitao je.
Lisa je spustila pogled na dječake koji su spavali pored nje. — Život nas nekad odvede putem koji nismo birali. Imala sam razloga da odem, ali ne i da zaboravim.
Jack je sjeo pored nje. Dugo ju je gledao, tražeći odgovore u njenom pogledu.
— A oni? — upitao je.
— Noah i Liam, — nasmiješila se. — Moja najveća hrabrost.
Tog trenutka s razglasa se začulo:
„Posljednji poziv za let Pariz – New York.“
Jack je pogledao kartu u ruci. Potom Lisu.
Sve ambicije, sastanci i planovi postali su nevažni.
Pogledao je svoje ime na avionskoj karti, pa je polako poderao. Papir je kliznuo na pod.
— Ne idem nigdje. Ako je ovo trenutak koji mi vraća ono što sam izgubio, neću ga propustiti.
Lisa je zadrhtala. U njenim očima ponovo se pojavila nada.
Jack je obuhvatio nju i djecu, a svijet oko njih je usporio.
Tog dana, na aerodromu punom odlazaka, Jack Morel je odlučio da ostane — jer je shvatio da nijedan let, ni poslovni ni životni, nema smisla ako na njegovom kraju nema ljudi koje voliš.
