Siromašna porodica sjedila je u maloj sobi.
Napolju je padao snijeg.
Njihovu trošnu sobu grijale su četiri svijeće.
Bila je to za njih teška, jako teška godina.
U sobi je vladala melanholična tuga i tišina.
Takva tišina da je mali dječak zaspavši mogao čuti svijeće kako tiho razgovaraju.
Prva svijeća reče: “Moje ime je VJERA. Svijetlim kako bi ljudi vjerovali u sebe i druge. Ali većina ljudi prestala je da vjeruje. Previše su negativni prema sebi i jedni prema drugima. Osjećam kao da im moja svjetlost ne treba više.
Polako se gasim…
Druga svijeća progovori: “Moje ime je MIR. Svijetlim
u ime mira na ovome svijetu. Ali osjećam kao da gubim snagu. Sve je više neprijateljstva, rata i terora među ljudima.
Mislim da moja svjetlost neće dugo poživjeti, također…“
Treća svijeća tužno reče: “Moje ime je LJUBAV. I meni ponestaje snage. Otkako postojim, vjerovala sam da su ljudi na ovom svijetu stvoreni da vole sebe i jedni druge. Ali ljubav se počela kupovati i prodavati, ljudi su prema sebi i svojim
Najmilijima postali prestrogi i zli. Zavladao je egoizam i laž, a ona prava iskrena ljubav kao da prestaje da postoji.
Mislim da će se, nažalost, i moje svjetlo uskoro potpuno ugasiti…“
Nakon tih riječi dječak otvori oči. Jako se rastužio kada je vidio da je samo jedna svijeća u sobi ostala da plamti. Počeo je da plače i kroz suze rekao trima svijećama: “Trebale ste nastaviti gorjeti. Potrebne ste meni i mojoj porodici. Zašto ste se predale? Šta će sada s nama biti?“
Četvrta svijeća na to progovori umirujućim glasom:
“Nemoj se bojati i žalostiti, drago moje dijete. Ja još uvijek gorim i nikada se neću predati. Znaj da dokle god svijetli moj plamen, i one tri se uvijek veoma lako mogu tim plamenom ponovo upaliti.“
Dijete na to odgovori: “Slušao sam prve tri svijeće. Shvatio sam njihovu priču i zapamtio njihova imena. Ali ti mi, najsjajnija svijećo, nisi rekla svoje ime.“
“Moje ime je NADA!“
Bila je ovo za mnoge jako teška godina. 😔
Možda ćemo kroz vrijeme shvatiti da nas je ova godina prepuna straha mnogočemu naučila. Život čovjeka odvija se na neki način uvijek između straha i nade. I upravo tu Nadu da će sve biti bolje, i da ono najbolje u našim životima tek dolazi – nikada ne smijemo izgubiti! 🌞
