Iz srebreničkih sela zbog loših uslova života odlaze svi. U njima je još samo poneko od starijih koji želi tu da umre. Mladi i školovani pak ne vide svoju budućnost u Srebrenici, kao ni u današnjoj Bosni i Hercegovini.
“Nekad smo se ponosili da smo najmlađe selo sa najviše djece u opštini Srebrenica a danas u selu žive samo troje djece u tri porodice”, kaže sa tugom u glasu Mirsad Sinanović, koga u cijelom kraju poznaju po nadimku Mića iz Risića.
Urisići ili Risići, kako ga mještani nazivaju, su malo selo, 35 kilometara udaljeno od Srebrenice, dva kilometra od granice sa Srbijom i obale hidroakumulacionog jezera Perućac na rijeci Drini. Od prije sedam godina je to područje postalo dio Nacionalnog parka Drina Srebrenica.Prije rata u selu je bilo 35 kuća, u kojima je po popisu iz 1991. godine živjelo 327 stanovnika. “Tokom rata mnogi su izginuli a mi preživjeli smo morali pobjeći. Selo je uništeno i spaljeno”, priča Mirsad Sinanović za DW.
Risićani su se počeli vraćati sedam godina od okončanja rata, u martu 2002. godine. “Tada su nam obnovljene 22 kuće i vratilo se oko stotinu stanovnika, među kojima je bilo i 18-oro djece”, kaže Sinanović. I njegov sin Salmir nam se žali: “Nemam s kim da se igram, pa moram babu moliti da igramo fudbala.”
“Danas se ovdje, kako mi kažemo, dim vije iz samo tri odžaka. To znači da tu stalno žive tri porodice sa ukupno devetnaestero čeljadi, ako tu ubrojimo i troje djece”, nastavlja Sinanović priču o izumiranju ovog sela.
IZVOR:CH
