Starica Ana sjedila je sama na starom drvenom ljuljačkom ispred svoje kuće.
Njezine oči nosile su težinu vremena i sjećanja na izgubljene trenutke.
U rukama je držala pismo koje je često čitala, pismo od voljenog supruga koji je davno otišao.
Sjećala se kako su zajedno gradili svoj dom, dijelili smijeh i suze.
No, vrijeme je odnijelo njegovu prisutnost, ostavljajući je sjećanjima i usamljenošću.
Njezine ruke sada su bile nježne, ali umorne od života bez njega.
Svaki dan sjedila bi na ljuljačci, promatrajući zalazak sunca, čeznući za dodirima koji su nestali.
Njezina soba bila je ispunjena fotografijama i uspomenama, ali praznina u njezinu srcu nije mogla biti popunjena.
Jednog dana, kiša je nježno padala, kao suze neba koje su odražavale tugu njezinog srca. Starica Ana tiho je izdahnula, osjećajući kako vrijeme klizi iz nje kao rijeka života.
Njezina priča bila je simfonija ljubavi, koja je ostala uklesana u sjećanjima, dok je usamljenost ostala kao tihi pratitelj do posljednjeg daha.
