DIVILA MU SE CIJELA SRBIJA, A SAD JE ZAVRŠIO KAO BESKUĆNIK: “Desi mi se da ne jedem ništa nekoliko dana” (VIDEO)
Nikola Vranić, kojeg često zovu gospodin sa asflata, bavio se više od tri decenije baletom, a onda je spletom okolnosti izgubio sve i od 2017. godine se uglavnom nalazi na ulici.O njegovoj nevjerovatnoj sudbini je snimljen i film “Beskućnik Dendi”. Iako je do skoro imao sve što je poželio, u njegovom životu se desio preokret koji jedva da mogu da smisle slavni scenaristi.
– Ja sam Nikola Vranić, rođen sam u Beogradu ’69. godine. Živim na ulici, po ulazima, snalazim se čak i na klupama u parku kada je toplo vrijeme. Beskućnik sam, nimalo mi nije lako – govori muškarac obučen u odijelo, sa kravatom, cvijetom na reveru i maramicom u džepu, onaj kojeg smo svi sretali na ulicama Beograda za TV Prva.
Nerijetko se dešavalo da danima ništa jeo.
– Na ulicama mog rodnog grada život je zanimljiv, ali sa druge strane, zna da bude i turoban naročito kada ste praznog džepa, pa se desi da i dva-tri dana ne jedem ništa. Bilo mi je dobro do decembra meseca 2017, sve je išlo kao po loju – ispričao je prije dvije godine Nikola.
Ipak, od dobrog odijevanja nije odustao, te rijetko ko na ulici može da zaključi da je Nikola beskućnik. Naprotiv, djeluje kao vrlo otmjeni gospodin sa elegantnim stilom oblačenja.
– To je jedino što mi je ostalo, telefon, garderoba, tri-četiri sakoa, košulje, pantalone neke. Ko još nosi na 30 stepeni zimske cipele – jedino njih imam, moram da skupim da kupim neke sandale, nešto lagano. Ja uglavnom moje stvari držim na hemijskim čišćenjima, u dvije radnje sam zamolio da mi oni drže to, kad sam pri novcu odem, pokupim košulju ili sako – kaže Vranić.
Umjetničku karijeru započeo je prije 30 godina, a nakon porodične tragedije ostao je sam, prodao stan, novac potrošio i ostao bez posla.
– Balet! Mogao sam da živim od toga, solidna su bila i primanja kada su premijere, išli smo i na gostovanja. Zagreb, Sarajevo, dnevnice dobijete. Što kažu u onoj pjesmi “naše mame, naše tate parama nas zasipaju”, e, tako sam ja živio bez pretjerivanja i ništa mi nije falilo. Sada slabije igram, ali kada se desi neki performans – da. Probao sam na ulici neku pantomimu, pa su me onda ovi sklonili sa ulice. Mora sve da se promijeni, ništa ne traje vječno – govori za “Prvu”.
Trenutno nema primanja, osim novca koji mu ljudi daju kada ispruži svoju beretku ili nakon što malo porazgovaraju sa njim. Njegov život pun kontrasta poslužio je kao inspiracija reditelju Jugoslavu Nikoliću da napravi film o njemu – “Beskućnik Dendi”.
– Slobodni umjetnici su u teškom položaju, ne samo zbog toga što država ne brine o njima ili ih se sjeti u nekim trenucima i da im milostinju, ali i ostali ljudi, znate i sami kako se teško živi – govori reditelj.
Nikola je priznao da se u jednom periodu smučio sam sebi.
– Imao sam ja period kada sam imao kosu, zapuštenu bradu, stvarno sam izgledao kao oni najgori beskućnici koji ne da su dekadu na ulici, već od rođenja. Tako sam izgledao dok se jedno jutro nisam smučio sam sebi i sa ulice – prva berbernica – prisjeća se.
Nakon berbernice zaputio se u pozorište, koje često posjećuje kada ga osoblje pusti da prisustvuje predstavi ili kupi kartu od prosjačenja. Zahvalan je prijateljima koji mu nađu poslove ili mu daju koji dinar.
– Ja Nikolu Vranića znam od ’96. godine, mi smo zajedno igrali u teatru pokreta “Mimart”. To je vanserijski čovjek i što se tiče ljudskih osobina i umjetničkih, neko ko ovakvu sudbinu nije zaslužio. Ovo je iznenađujuće za mene, s obrzirom da ga nisam vidjela skoro 10 godina. On zapravo ne zna ni da prosi, jer neko ko je na ulici pet godina i dalje je zadržao to dostojanstvo – kaže Ivana Zonjić.
Nije ni sanjao da ćega sve ovo snaći i da će završiti na ulici bez krova nad glavom.
– Ulica nosi sve i svašta, na ulici i učite mnogo toga, ali bih volio da se sklonim sa nje. Svuda sam ja spavao, prije sam se smijao onim prolazima na Terazijama, kad vidim te beskućnike kao što sam ja sada. Čak sam se i gadio što moram da prođem pored njih, osjećaju se i mislim “samo ovo nikad da mi se ne desi”, a onda sam se ja našao u tome. Onda sam spavao u parku, pa u nekom ulazu – priča Vranić.
Međutim, na asfaltu je doživio mnogo više prijatnih situacija.
– Više je bilo prijatnih trenutaka od kad sam na ulici, nego neprijatnih. Najdraže mi je kada neko zastane, pa ‘ajde što mi da nešto finansijski, nego zastane pa popriča sa mnom, meni puno srce! Sjećam se jednog dječaka, došao je i gleda li gleda u mene i mama mu kaže: “Nemoj tako da gledaš, nepristojno je”, a on kaže: “Čiko, jel smijem da te povučem za bradu”, a ja sam tad imao dugu bradu i on me povuče i kaže: “Što si ti tužan?” – prisjeća se Nikola. (novi.ba)
