Ona je naša najmlađa unuka, najviše vremena je provela sa nama, a trenutak kad sam čuo da je bolesna nikad neću moći da zaboravim, priča deka za Alo!
Sava Pošarac (82) iz sela Brestač, deda dvadesetdvogodišnje Mine čija je bolest potresla cijelu Srbiju, pješke je prešao 30 kilometara na Veliki petak, jer je dan ranije sanjao da će tako izlječiti bolesnu unuku. Kako je Alo! pisao, Mina koja jedina u Srbiji ima agresivni tumor kičmene moždine i dvije godine se bori s njim, ovih dana putuje na lječenje u Tursku.
Ustao sam, popio kafu, jednu vruću rakijicu i oko deset sati ujutru krenuo sam iz mog Brestača, preko Buđanovaca do Rume. Nikome ni riječi nisam rekao, jer da je čula, supruga bi probala da me odgovori – rekao je za Alo! Sava, krepki starac koji se i sam duže od decenije bori sa opakom bolešću.
– Prvu dionicu do Buđanovaca sam lagano prešao, lijep je put, ali poslije mi je svaki korak bio sve kraći. Ipak, nije mi padalo na pamet da odustanem, da je trebalo na koljenima bih puzao do Rume i Mine. Ona je naša najmlađa unuka, najviše vremena je provela sa nama, do polaska u predškolsko je sve vreme bila kod nas, posle svako leto, zimu, vikend – ispričao je Sava.
Usput je pravio pauze, u Rumu je stigao oko šest poslije podne.
– Sijeo sam na terasu, izuo se i misleći kako nikog nema kod kuće, počeo sam da tražim ključ. Ali, na vratima se pojavila snaja koja nije mogla da vjeruje kad me je vidjela. Nije mogla da se iščudi odakle ja, a tek kad je čula kako sam stigao do njih, to joj je bio šok. Poslije mi je rekla da sam užasno izgledao, mada i da sam se pogledao u ogledalu, ja to ne bih primjetio, toliko sam imao veliku želju da ostvarim svoj naum. Jer san je bio toliko upečatljiv da bih i letio do Rume. A i baš sam se bio poželio Mine, nisam je vidio gotovo nedjelju dana – istakao je Sava, i dodao da i kad je bio najumorniji, vodila ga je samo misao da svojim činom radi nešto dobro za unuku.
– Koliko god je bilo teško, nazad nisam mogao, već samo naprijed. Čovjek to nauči kad se 12 godina bori sa rakom prostate. Ljekari su mi rekli da su iscrpjeli sve moguće ljekove i terapije, više ni na šta ne reagujem. Rekli su i da je dobro dok tumor markeri ne rastu, ali prestao sam i da ih kontrolišem. Jedino mi je važno da moja Mina pobjedi, a dok sam živ neću moći da zaboravim trenutak kad sam čuo da ne može da ustane, da je bolesna – naveo je Sava koji je, kako nam je Mina rekla, i strastveni pecaroš.
Deda je moja ljubav. On me je odgajio, vodio me je na pecanje, i dan-danas pliva i hrani ribe. On je moj heroj – opisala je svog dedu ova hrabra djevojka koja je za zloćudni tumor saznala tako što jednog jutra nije mogla da stane na noge.
Uprkos dijagnozi, činjenici da se opaka bolest dva puta vraća, Mina je optimista i u Tursku ide bez straha, a njen moto je: „Ja želim, ja sam jaka, ja sam pobjednik“.
