Kako je preminuo 15-godišnjak na terenu: “Rekao je sudiji da se ne…

Crna hronika

Neopisiva tuga preplavila je samoborski kraj u Hrvatskoj nakon što im je stigla vijest da je njihov Martin Filipčić preminuo tokom nogometne utakmice 2NL centar za kadete u Dugom Selu.

Uzornom i milom 15-godišnjaku je naglo pozlilo dok se sa svojim NK Samoborom borio u gostima za pobjedu protiv NK Dugo Selo.

U 60. minuti nogometnog sraza Filipčić se požalio na slabost. Rekao je sudiji da se ne osjeća dobro pa je upućen prema ljekarima kraj klupe. No, tamo se onesvijestio i prestao disati. Liječnički napori i brzi dolazak Hitne pomoći, kako se navečer pokazalo, bili su uzaludni jer je njegovo srce nažalost prestalo kucati.

Njegovo tijelo prevezeno je na obdukciju kako bi utvrdio tačan uzrok smrti koja je šokirala sve koji su ga poznavali.

Njegovi prijatelji s nevjericom se prisjećaju trenutaka kojima su svjedočili i koji su na njih ostavili posljedice.

– Da, tačno je, samo se srušio tijekom utakmice. Martin je bio jedan predivan dečko i odličan sportaš. Živio je sportski, na treninge kasnio nije i živio je za ovaj sport. U srijedu ujutro mi se požalio da prethodnu noć nije baš nešto spavao. Bilo mu je slabo pa je jedva i večeru pojeo. Prije utakmice ga je boljela glava pa je bio malo nervozan i pitao me je l‘ ima tko šta za glavobolju. Pridavali smo to promjeni vremena i školskim ispitima radi kojih smo svi pod stresom na kraju godine, jer naš Martin je, koliko smo znali, bio zdrav i u full kondiciji. Svako bi ga htio kao dio tima, vjerujte na riječ – kazao je za Jutarnji list prijatelj preminulog Filipčića.

Drugi, s tugom kaže samo da ne može još uvijek vjerovati da je “dobri duh njihova kruga prijatelja zaspao zauvijek”.

– Kako se oprostiti od prijatelja s kojim si odrastao? Nikako. Zauvijek će živjeti u našim srcima. Užasno je bolno čuti rečenicu ‘Kad je Martinu sprovod? – dodao je prijatelj pokojnog srednjoškolca.

Kako izbjeći ovakve tragedije?

Smrt petnaestogodišnjaka na nogometnoj utakmici u Dugom Selu ponovno je potaknula pitanje o razlozima takvih tragedija i ono dodatno mogu li se izbjeći odnosno prepoznati na vrijeme.

– U takvim tragičnim slučajevima najčešće se radi o nekim prirođenim stanjima koja su ostala skrivena, vrlo su rijetka i teško se mogu prepoznati nekim rutinskim pregledima – kaže kardiolog prof.dr. Daniel Dilber, direktor Zavoda za pedijatrijsku kardiologiju KBC-a Zagreb.

– U čak 50 posto slučajeva uzrok je hipertrofična kardiomiopatija odnosno bolest srčanog mišića koji je zadebljan i onda u pojačanom naporu treba veća opskrba koronarnih arterija ali i samog srčanog mišića. U tom u nesrazmjeru stvarne opskrbe i potrebe u naporu se može dogoditi maligna srčana aritmija i kardijalna sinkopa – objašnjava prof.dr. Dilber.

Upozorava da se može raditi i o nekoj anomaliji koronarnih arterija, naprimjer da umjesto dvije izlazi jedna ili ima abnormalni tok. Ali, i to su problemi koji se teško mogu otkriti rutinskim pregledima. Jedan od razloga može biti i upala srčanog mišića nastala zbog neke infekcije koja nije imala simptome pa se onda se ni ne zna da je naprimjer virus zahvatio srčani mišić koji je zbog toga izrazito slabe funkcije.

Neprepoznate nasljedne promjene

Moguće su i neprepoznate srčane greške ili rijetke prirođene aritmije kao bolest srčanih kanala. Najčešće se radi o nasljednima promjenama koje su u rutinskim pregledima ostale neprepoznate. Djeci koja se bave sportom treba uzimati i porodičnu anamnezu ne bi li se utvrdilo ima li u porodici nekog ko je umro mlad zbog bolesti srca, je li dijete imalo gubitak svijesti u naporu ili stezanje u prsima. Neke odgovore o zdravlju srca dat će i EKG poglavito ako se radi o najčešćem problemu hipertrofičnoj kardiomiopatiji – ističe, prof.dr. Dilber. Dodaje da je sport sve naporniji već nakon 12. godine pa je zato nužno utvrditi postoji li neki zdravstveni rizik a u tom slučaju dijete treba isključiti iz natjecateljskih aktivnosti.

– Sport je koristan čak i najbolesnijima ali ako postoji rizik nužno je postaviti ograničenja odnosno isključiti velike napore – zaključuje prof. dr. Dilber.