Čovjek iz priče koju vam donosimo u emisiji „Ispuni mi želju“ prihvatio je svoju sudbinu od samog početka.
Senad Spahić živi s osmijehom. Iako bi se mnogi, živeći njegov život, teško ikada nasmijali.
U dvadesetim godinama je kao pripadnik ARBiH teško ranjen i ostaje invalid. Njegov sestrić Mujo u želji da olakša život svom daidži odlučuje živjeti s njim.
Nažalost, sudbina je htjela da i on u svojim dvadesetim postane invalid.
Senad kaže da se i sam pita ponekad odakle mu snaga.
Njegova sestra umrla je prije 15 godina. Njen suprug i druga dva sina žive u Malom polju u Mostaru, a on sa sestrićem žive zajedno da bi bili što bliže ambulantama i ljekarima.
Senad je ranjen 1993. godine. Granata je ranila njih četvero prilikom odlaska na liniju.
Svaki dan je užasan bio, ali taj dan je bio najužasniji, kad je ginulo dosta civila, djece. Kad vidite dijete da leži mrtvo, otkinuta mu ruka, zgrozite se, nešto pukne u vama. Teško je to bilo gledati i preživljavati – prisjeća se on.
Živjelo se od humanitarne pomoći iz mjesne zajednice. Tad mu je sestra bila živa. Kaže da su imali brašna i to im je bilo dovoljno. Bili su zadovoljni i sa tim.
Poslije rata nije mogao raditi zbog teških povreda usljed ranjavanja.
Ušao je u jedan program gdje mu je obnovljena unutrašnjost kuće, u kojoj i sad živi. Međutim, stavljen mu je mokar šipod i dvije godine je imao ogromnih problema sa tim.
Kad bi došao ljetni period, pojave nam se zmije u kući. Iznesem sestrića na dvorište, a ja sačekujem zmije. Ulegle su se ispod šipoda i izlazile su odatle. Štakama sam ih ubio 27. Niko mi tad nije izašao u susret. Nismo bili u mogućnosti da stavimo laminat, i u susret mi je tad izašao moj kolega Nermin Livnjak koji je doveo majstora samo da se po tome postavi laminat. Vjerovatno ispod nas postoji gnjezdo, i dan danas. Ovo su zmije otrovnice. Sama pomisao je užasavajuća. Bojao sam se najviše, pošto Mujo nema osjećaja za noge, da ga može ujesti a da ne osjeti. Držao sam svjetlo upaljeno, sjedio na fotelji i dočekivao zoru. Laminat je postavljen prošle godine, a agonija je trajala dvije godine – priča naš sagovornik.
Mujo je došao da pomogne Senadu, a zadesila ga je ista sudbina.
Prije deset godina doživio početak svojih zdravstvenih problema.
Jedan dan na poslu Muju su jako zaboljela leđa. Imao je užasne bolove. Dobivao je jake infuzijske otopine i lijekove protiv bolova. Opredijelio se za operaciju, ali ona nije uspjela.
O ogromnoj Senadovoj ljubavi prema sestriću svjedoči i to da je puna četiri mjeseca jeo samo rižu, hljeb i mlijeko, kako bi uštedio novac da ga pošalje u Fojnicu na liječenje.
Moj organizam to više nije mogao prihvatiti, pa sam povraćao. A niko mi to nije znao. Šutio, i da bi imao njemu sakupljati – priča ovaj čovjek velikog srca.
ujo priča da je Senad uvijek tu za njega, i kad se pjeva i kad se tuguje.
Toliko je hizmetio oko mene, da ja ne znam kako bi moj život sad izgledao da mi nije daidže i dobrih ljudi koji su mi pomogli poslije operacije za moje liječenje u Fojnici. Nisam bio svjestan da će moj oporavak tako dugo trajati i da će završiti ovako kako je završilo. Hvala Bog i na ovome što mogu, prije nisam mogao ništa. Skoro dvije godine sam proveo u Fojnici – govori Mujo.
Senad od primanja ima samo 540 KM, a Mujo ima 404 KM najniže penzije jer je radio privatno i nije bio osiguran.
Kaže da mu je kupatilo u jako lošem stanju i to mu je trenutno najpotrebnije, ali ne gubi nadu u dobre ljude.
