Kada živite u maloj sredini, svaka neobična navika brzo postane tema razgovora. To se dogodilo i meni.
Imao sam dvadeset i šest godina, radio sam u gradskoj biblioteci i stanovao u zgradi u kojoj se svi poznaju. Mjesecima se po hodnicima prepričavalo kako svake večeri, tačno u 21 sat, ulazim u stan gospođe Margaret, svoje 77-godišnje susjede, i ostajem kod nje do kasno.
Gospođa Margaret bila je udovica. Živjela je sama, tiho i povučeno. Ljudi su se pitali šta mlad čovjek svake večeri radi kod nje. A pošto niko nije pitao ni nju ni mene, počeli su sami smišljati odgovore.
Jedni su govorili da joj nešto dugujem, drugi da računam na njen stan. Niko se, međutim, nije potrudio da sazna istinu.
Kako je sve počelo
Istina je bila mnogo jednostavnija.
Jedne zime gospođa Margaret me je na stepeništu zamolila da joj pročitam sitna slova na kutiji lijeka. Vid joj je posljednjih godina naglo oslabio i više nije mogla čitati, a knjige su joj cijelog života bile najveća radost.
Bila je nastavnica književnosti i police u njenom stanu bile su pune knjiga koje više nije mogla otvoriti.
Ponudio sam joj da joj navečer, poslije posla, čitam pola sata.
Tih 21 sat nije bio nikakva tajna. Tada bi završavala s večerom i terapijom, a ja bih se vraćao iz druge smjene.
Pola sata se ubrzo pretvorilo u sat ili dva.
Čitao sam joj romane, novine i pisma njene sestre iz inostranstva, a ona mi je diktirala odgovore.
Sveska sa sjećanjima
Poslije nekoliko sedmica zamolila me je za još nešto.
Željela je da svojim unucima, koji su živjeli daleko, ostavi zapisana sjećanja na djetinjstvo, na školu u kojoj je radila i na pokojnog muža.
Ona je govorila, a ja sam zapisivao.
Tako su nastale tri pune sveske.
Glasine su me u početku ljutile. Pomišljao sam da prestanem dolaziti kako bih je poštedio priča.
Kada sam joj to rekao, samo se nasmijala i odgovorila:
„Ljudi pričaju dok ne saznaju. Onda zaćute.“
Kako je komšiluk saznao istinu
Bila je u pravu.
Na proljeće je predsjednica kućnog savjeta pokucala na njena vrata da pita treba li gospođi Margaret pomoć oko računa. Zatekla nas je za stolom: mene s olovkom u ruci, a nju sa šoljom čaja.
Gospođa Margaret ju je pozvala da sjedne i zamolila me da pročitam jedno poglavlje naglas.
Vijest se proširila jednako brzo kao i glasine prije nje.
Nekoliko susjeda mi se izvinilo, a dvoje se ponudilo da vikendom preuzme čitanje.
Danas gospođu Margaret obilazi pola zgrade. Neko joj donese namirnice, neko je otprati ljekaru, a neko samo sjedne s njom da popriča.
Iz svega sam ponio dvije važne pouke.
Prva je da stariji ljudi koji žive sami često ne traže mnogo. Ponekad im je potrebno samo malo vremena, razgovora i pažnje.
Druga je da je uvijek lakše pokucati na vrata i pitati nego nagađati.
Sveske smo završili prošle jeseni. Njeni unuci dobili su ih otkucane i ukoričene.
A ja sam shvatio da ono što je komšijama mjesecima izgledalo kao velika tajna zapravo nije bilo ništa drugo nego nekoliko sati čitanja, razgovora i ljudske bliskosti.
