Smrt se u većini kultura doživljava kao trenutak tišine, tuge i povlačenja u sebe. Ipak, jedan ispraćaj u maloj dalmatinskoj zajednici Rogoznica pokazao je da oproštaj ne mora uvijek slijediti ustaljene obrasce – već može biti iskren odraz života kakav je neko živio.
Umjesto klasične ceremonije u tišini i crnini, ovaj posljednji ispraćaj bio je obilježen muzikom, emocijama i jasnom porukom: život je vrijedan slavlja, čak i onda kada se od njega opraštamo.
Želja pokojnika bila je jasna
Prema riječima porodice i prijatelja, pokojnik je još za života jasno rekao kako želi da izgleda njegov posljednji oproštaj. Nije želio suze, tišinu ni teške govore, već pjesmu koja ga je pratila kroz život. Njegova omiljena pjesma, sa stihom „Volim piti i ljubiti“, odjeknula je grobljem u Rogoznici, ostavljajući snažan utisak na sve prisutne.
Tamburaši su izveli pjesmu u skladu s njegovom željom, a atmosfera je bila drugačija od one na kakvu smo navikli. Umjesto tišine – muzika. Umjesto ukočenosti – emocije koje su podsjećale na zajedničke trenutke, uspomene i karakter čovjeka koji se ispraća.
Porodica je istakla da ovaj čin nije bio provokacija niti želja za pažnjom, već dosljedno poštovanje njegove ličnosti. Bio je, kako kažu, čovjek koji je živio slobodno, bez straha od tuđih očekivanja, i takav je želio biti zapamćen.
Podijeljene reakcije, ali jasna poruka
Ovakav ispraćaj izazvao je različite reakcije u javnosti. Dok su neki smatrali da vesela pjesma ne pripada groblju i trenutku oproštaja, drugi su isticali da je najvažnije ispuniti posljednju želju pokojnika.
„Ako je to bio njegov način da kaže zbogom, ko ima pravo da to ospori?“ – bio je jedan od komentara koji se mogao čuti među mještanima.
Upravo te podijeljene reakcije otvaraju važno pitanje: da li se sprovodi održavaju zbog društvenih normi ili zbog ljudi koje ispraćamo?
Smrt kao prilika za sjećanje, a ne samo tugu
Ovaj događaj u Rogoznici dio je šireg trenda koji se sve češće primjećuje u savremenom društvu – personalizacija posljednjeg ispraćaja. Umjesto uniformnih ceremonija, ljudi sve više biraju muziku koju su voljeli, fotografije iz sretnijih dana, pa čak i kratke video zapise koji pričaju priču o njihovom životu.
Na taj način, sprovod postaje prostor sjećanja, zahvalnosti i poštovanja, a ne samo gubitka. Smrt se ne negira, ali se stavlja u kontekst života koji je imao smisao, boje i emocije.
Stručnjaci koji se bave kulturom i psihologijom žalovanja ističu da ovakav pristup može pomoći porodici i prijateljima u procesu oproštaja, jer fokus prebacuje sa kraja na ono što je ostalo – uspomene.
Zaključak
Ispraćaj u Rogoznici podsjetio je da posljednji pozdrav ne mora biti isti za sve. Ako je nečiji život bio nekonvencionalan, radostan i slobodan, zašto bi oproštaj bio drugačiji?
Pjesma „Volim piti i ljubiti“ tog dana nije bila samo muzika – bila je simbol jednog života i poruka da se čovjek pamti onakav kakav je bio. Ovaj događaj pokazao je da smrt ne mora uvijek biti samo tišina i tuga, već može biti i zahvalnost, osmijeh kroz suze i slavlje života koji je ostavio trag.
