Moj muž mi je u petak javio da zbog hitnih poslovnih obaveza mora na nekoliko dana na službeni put u Zagreb i da za vikend neće dolaziti kući. Nije to bio prvi put. Takve situacije su dio njegovog posla, pa sam reagovala mirno. Poslala sam mu poruku podrške i nastavila dan kao i obično.
U nedjelju se ponovo javio. Rekao je da se put produžava i da vjerovatno neće doći kući prije srijede zbog dodatnih komplikacija. Tek tada me je stvarnost pogodila punom snagom. Pomisao da ću još nekoliko dana provesti sama u stanu sa jednogodišnjom bebom, bez ikakve pomoći i predaha, izazvala je umor i gorčinu koju nisam odmah znala objasniti.
U trenutku iscrpljenosti donijela sam odluku da odem kod sestre koja živi u gradu udaljenom oko trideset kilometara. Nisam joj se prethodno javila jer sam željela da je iznenadim i da bar na kratko promijenim svakodnevicu. Spakovala sam bebu, sjela u auto i krenula.
Kada sam stigla i pozvonila, vrata je otvorila sestra sa izrazom lica koji me je odmah zbunio. Djelovala je napeto i uznemireno. Zagrlila sam je i krenula prema unutra, ali me je tada zaustavila i rekla da trenutno ne može da me primi jer kod nje boravi njen šef sa kojim je u vezi. Njen muž radi u inostranstvu, a ona nikada nije krila da vodi komplikovan život, pa me njeno priznanje nije šokiralo koliko njena nelagoda.
Nisam pravila scenu niti postavljala pitanja. Rekla sam joj da se ne brine i da uživa u svom vremenu. Poljubila sam je i vratila se kući. Beba je ubrzo zaspala, a ja sam ostala sama sa tišinom i mislima koje su mi se vrtjele po glavi.
U toj tišini pojavila se misao koja me je istovremeno uplašila i postidjela. Pomislila sam kako bi možda i meni prijala neka pažnja, razgovor ili bijeg od svakodnevnog pritiska. Ne zato što ne volim muža, već zato što sam umorna, usamljena i preopterećena.
Ipak, nakon što su se emocije smirile, shvatila sam da takve misli često dolaze kada smo iscrpljeni i kada nam nedostaje podrška. One nisu znak da nešto želimo učiniti, već signal da nam treba predah, razumijevanje i otvoren razgovor.
Ova situacija me je podsjetila koliko je važno da partneri razgovaraju o umoru, obavezama i osjećaju usamljenosti, naročito kada imaju malo dijete. Takođe me je naučila da privremeni bijeg u pogrešnom smjeru nikada ne donosi rješenje, već samo nove probleme.
Ponekad nije potrebno donositi velike odluke. Ponekad je dovoljno priznati sebi da smo umorni, potražiti pomoć i sačekati da se dan završi. Jer mir koji gradimo strpljenjem i iskrenošću vrijedi mnogo više od bilo kakve prolazne utjehe.
