U vremenu brzog tehnološkog razvoja, interneta i urbanog načina života, teško je zamisliti da postoje zajednice koje svjesno biraju potpuno drugačiji put. Ipak, visoko u planinama kineske provincije Guidžou postoji mjesto koje godinama izaziva pažnju javnosti upravo zato što ruši ustaljene predstave o civilizaciji i napretku.
Riječ je o jedinstvenoj zajednici ljudi koji su svoj dom pronašli unutar velike prirodne pećine, na nadmorskoj visini od oko 1800 metara. Ovdje je, uprkos surovim uslovima, decenijama živjelo i još uvijek živi više od sto stanovnika.
Put do sela koje ne liči ni na jedno drugo
Do pećinskog sela ne vode asfaltirani putevi niti postoje saobraćajne veze. Jedini način da se stigne jeste pješačenje uskom i strmom planinskom stazom koje traje više od sat vremena. Nema automobila, nema električne mreže, nema interneta. Umjesto toga, prisutni su tišina, planinski vazduh i snažan osjećaj zajedništva.
Uprkos izolaciji, stanovnici su uspjeli da organizuju svakodnevni život. Unutar pećine izgrađene su jednostavne kuće, prostori za zajednički život, farme za uzgoj životinja, pa čak i improvizovano igralište koje su koristila djeca i mladi.
Zajednica koja je imala školu i organizovan život
Jedan od najzanimljivijih detalja jeste činjenica da je selo jedno vrijeme imalo i školu. Nastava se održavala unutar pećine, bez savremenih nastavnih sredstava, ali uz veliku posvećenost učitelja i želju djece da uče. U određenom periodu školu je pohađalo više od 180 učenika, što govori o brojnosti i organizovanosti zajednice.
Ljudi su se oslanjali na poljoprivredu, stočarstvo i međusobnu pomoć. Život je bio jednostavan, ali funkcionalan. Vrijeme se mjerilo dnevnim obavezama, a ne satovima i ekranima.
Odluka vlasti i kraj jednog načina života
Početkom dvijehiljaditih godina, kineske vlasti donijele su odluku da zatvore pristup pećini i rasformiraju selo. Zvanično obrazloženje bilo je da ovakav način života ne odgovara savremenoj slici društva. Djeca su preseljena u internate, a dijelu stanovništva ponuđeno je preseljenje u naselja u dolini, sa boljim pristupom obrazovanju i infrastrukturi.
Ova odluka izazvala je brojne reakcije i rasprave, jer su mnogi smatrali da se ne radi o zaostalosti, već o drugačijem izboru života i izuzetnoj sposobnosti prilagođavanja prirodi.
Zašto su neki ipak ostali
Uprkos pritiscima i promjenama, oko stotinu ljudi odlučilo je da ostane u pećini. Za njih to nije samo sklonište, već dom u kojem su odrasli, radili i gradili porodične veze. Pećina za njih simbolizuje slobodu, samostalnost i način života koji nije opterećen stalnom potrošnjom i žurbom.
Iako su svjesni izazova koje takav život nosi, mnogi stanovnici smatraju da im zajedništvo, mir i povezanost sa prirodom pružaju osjećaj sigurnosti i zadovoljstva koji ne nalaze u savremenim gradovima.
Šta nas ova priča uči
Priča o pećinskom selu u Guidžou postavlja važno pitanje: kako danas definišemo napredak i civilizaciju. Da li se oni mjere isključivo tehnologijom i infrastrukturom, ili i kvalitetom međuljudskih odnosa, osjećajem pripadnosti i sposobnošću da se živi u skladu sa okruženjem.
Ova zajednica je snažan podsjetnik da ljudska prilagodljivost nema granice i da sreća ne zavisi uvijek od materijalnog obilja. Nekada je dovoljno imati zajednicu, svrhu i mjesto koje zovemo dom, bez obzira na to koliko ono bilo neobično u očima savremenog svijeta.
