U vremenu kada se vrijednost čovjeka često mjeri onim što posjeduje, rijetke su priče koje nas podsjete da pravo bogatstvo nema veze s novcem. Priča o dedi Vlasti iz jednog malog sela govori upravo o tome koliko daleko mogu dosegnuti dobrota, solidarnost i nesebična žrtva.
Deda Vlasta važio je za najsiromašnijeg čovjeka u selu. Živio je sam u skromnoj kući na kraju puta, bez struje i savremenih uslova. Dane je provodio skupljajući drva, obrađujući mali komad zemlje i živeći tiho, gotovo neprimjetno. Ipak, imao je jednu stvar koju je godinama čuvao s posebnom pažnjom. Bio je to mali novčani iznos koji je odvajao cijelog života, namijenjen isključivo za njegovu sahranu. Nije želio da ikome bude teret ni poslije smrti.
U selu se jednog dana dogodila tragedija. Komšijina kćerka, mala Ana, teško se razboljela i bila joj je potrebna hitna operacija. Porodica nije imala novca, a selo je bilo siromašno. Ljudi su pomagali koliko su mogli, ali prikupljeni iznos nije bio dovoljan. Beznađe i strah uvukli su se u svaku kuću.
Te noći deda Vlasta nije mogao da spava. Znao je da posjeduje jedino što može napraviti razliku. U tišini je izvadio novac koji je godinama čuvao i bez mnogo riječi odnio ga Aninom ocu. Rekao mu je da dijete mora živjeti i da je to važnije od svega. Nije tražio zahvalnost niti priznanje. Smatrao je da radi ono što bi svako trebao učiniti.
Ubrzo se po selu pročulo šta je uradio. Umjesto poštovanja, mnogi su reagovali podsmijehom. Govorili su da je ostao bez ičega i da je dao posljednje što ima za tuđe dijete. Vlasta je ćutao. Živio je još skromnije nego ranije, ali u sebi je imao mir jer je znao da je postupio ispravno.
Mjeseci su prolazili, a onda se jednog proljetnog jutra dogodilo nešto što niko nije očekivao. Na seoskom putu pojavila su se vozila kakva selo nikada ranije nije vidjelo. Zaustavila su se ispred Vlastine kuće. Iz njih su izašli Ana i njen otac. Djevojčica je bila zdrava, nasmijana i puna života. Operacija je uspjela.
Uz njih su došli i ljudi koji su čuli za Vlastinu priču i njegovu žrtvu. Dirnuti njegovim postupkom, odlučili su da mu pomognu. Vraćen mu je novac koji je dao, uz dodatnu pomoć kako bi mogao živjeti dostojanstveno. Seljani su tada shvatili koliko su pogriješili u svojim osudama.
Deda Vlasta nije tražio nagradu. Njegova najveća sreća bila je činjenica da je dijete živo i zdravo. Njegova priča postala je lekcija cijelom selu da se istinska vrijednost čovjeka ne mjeri imetkom, već onim što je spreman dati drugima onda kada je to najpotrebnije.
Ova priča podsjeća da dobrota često dolazi iz najskromnijih domova i da se prava veličina čovjeka vidi u trenucima kada bira da pomogne, čak i ako sam nema gotovo ništa.
