Anna je tiho uzdahnula. U posljednje vrijeme njen suprug Boris bio je neobično nervozan, ali ona je, kao i obično, odlučila da izbjegne raspravu i sačuva mir.
Sukobi nikada nisu bili njen stil — uvijek je birala tišinu i strpljenje, čak i kada je osjećala da popušta više nego što bi trebalo.
Zato je svoje misli zadržala za sebe i krenula u prodavnicu.
Na kasi je shvatila da je zaboravila novčanik. Pokušala je nazvati Borisa, ali se nije javljao. Izvinila se kasirki, zamolila da joj ostave korpu po strani i požurila kući.
Kako se približavala vratima, začula je Borisov glas. Govorio je telefonom.
“Da, sve je u toku. Stan je skoro prebačen. Treba samo još da uplatim novac.”
Annino srce je ubrzalo. Kakav stan? Kakav novac?
“Postoji rizik, naravno,” nastavio je, “ali ona ništa ne sumnja. Tiha je, uvijek popusti.”
Njegove riječi pogodile su je dublje nego što je očekivala. Nakon svih godina zajedničkog života, posvećenosti i kompromisa — tako je doživljava?
Stajala je bez riječi, slušajući, dok se njen svijet polako urušavao.
Kada je završio razgovor, povukla se u stranu kako je ne bi primijetio. Boris je ubrzo izašao iz stana, a Anna se udaljila da smiri misli i potraži odgovore.
Pozvala je prijateljicu Irinu i ispričala joj šta se dogodilo. Drhtavih ruku otvorila je bankarsku aplikaciju i primijetila da je stanje na zajedničkom računu smanjeno.
“Dobro,” šapnula je, “ako već donosi odluke bez mene… vrijeme je da i ja donesem svoje.”
Sutradan je uzela bolovanje i počela tihu, opreznu provjeru situacije. Pregledala je dokumente, računar i e-mailove.
Ono što je otkrila potvrdilo je njene sumnje — dopisivanje s advokatom o razvodu i imovinskim pitanjima.
Fotografisala je važne informacije i kontaktirala vlastitog pravnog savjetnika. Otvorila je zaseban račun i prebacila dio zajedničke ušteđevine, u skladu sa preporukama stručnjaka. Zatražila je podršku roditelja.
Te večeri postavila je sto kao i uvijek. Boris je sjeo, a ona je ispred njega spustila uredno složenu fasciklu.
“Podnosim zahtjev za razvod,” rekla je mirno. “Znam za razgovore. Vidjela sam dokumente.”
Boris je utihnuo, iznenađen. Pokušao je raspravljati, ali Anna je ostala smirena. Ono što je čula onog dana pred vratima već ju je promijenilo.
U narednim mjesecima postupak je završen. Sud je utvrdio nepravilnosti u njegovim pokušajima raspolaganja zajedničkom imovinom, pa je raspodjela izvršena pravedno. Nakon što su formalnosti završene, Boris se iselio.
Anna je, uz podršku prijatelja i porodice, polako pronalazila snagu i ravnotežu. Nakon nekoliko mjeseci, na proslavi rođendana prijateljice, upoznala je osobu potpuno drugačiju od onoga što je ranije doživjela — pažljivu, iskrenu i toplu.
Nije očekivala novu ljubav, ali dopustila je sebi da joj otvori vrata.
Tako je započela novo poglavlje — život ispunjen poštovanjem, povjerenjem i istinskom srećom.
