Putovanja su puna neočekivanih trenutaka, a ponekad baš ti trenuci donesu najbolji smijeh. Od simpatičnih nesporazuma do dječije logike koja razoruža svakoga, ove priče podsjećaju da je humor ponekad najbolja prtljaga koju možemo ponijeti sa sobom.
Udobno se smjestite i uživajte u tri lagane, zabavne priče koje donose osmijeh i podsjete nas da život ne treba shvatati previše ozbiljno.
1. Priča o carini i malom nesporazumu
Nakon povratka s putovanja, elegantna putnica ušla je u razgovor sa svećenikom koji je sjedio kraj nje. U prijateljskom tonu zamolila ga je da ponese njen lični predmet koji je prelazio dozvoljeni iznos za unos u zemlju, jer se bojala da bi joj mogao biti oduzet.
Svećenik ju je saslušao i pristao, ali ju je upozorio da na carini mora govoriti istinu ukoliko ga nešto budu pitali.
Na punktu, carinik ga je rutinski pitao ima li šta za prijaviti. Svećenik je mirno odgovorio da nema ništa „od glave do struka“. Kada je carinik nastavio, pitajući šta nosi „od struka nadole“, svećenik je jednostavno opisao predmet koji prenosi — bez detalja, bez dramatike, sasvim iskreno.
Carinik je na trenutak zastao, zatim se uz osmijeh zahvalio i propustio ga. Nesporazum se rasplinuo sam od sebe, a putnici su nastavili dalje uz čuveni „putnički humor“ koji carinici najbolje razumiju.
2. Mali dječak i velika mudrost
Jednog toplog popodneva, dječak je vukao crvena kolica uzbrdo, noseći stvari za vikend kod oca. Umoran i pomalo frustriran, tiho je promrmljao kako mu je sve to naporno.
Svećenik koji je prolazio tim putem čuo je njegov komentar i blago mu rekao da pazi šta govori. Objasnio mu je da, prema vjerovanju, Bog čuje sve i da je uvijek uz nas — u prirodi, u domu, pa čak i dok hodamo putem.
Dječak se na trenutak zamislio, pogledao u svoja kolica i upitao:
„A je li onda i u mojim kolicima?“
Svećenik se nasmijao i rekao da je Bog uz njega gdje god krene.
Dječak je uzdahnuo i dodao:
„Onda bi mogao malo pomoći i da gura.“
3. Mirisi na gradskom prevozu
Vožnja autobusom često je mješavina priča, ljudi i mirisa koje pamtimo jednako dobro kao i samo odredište. Jednog dana, u autobus je ušla elegantna žena, pažljivo obučena, s blagim tragom prijatnog parfema koji se osjetio čim je sjela.
Miris je bio toliko ugodan da sam je, sasvim pristojno, zamolio da mi kaže o kojem je parfemu riječ kako bih ga možda kupio supruzi. Tiho mi je rekla naziv poznatog francuskog brenda.
Vožnja je tekla mirno, sve dok se u zraku nije pojavio još jedan, sasvim drugačiji miris. Žena se blago zbunila i pitala šta bi to moglo biti.
Uz stidljiv smijeh, rekao sam da dolazim iz kraja poznatog po uzgoju bijelog luka i da to vjerovatno objašnjava „novi dodatak“ u zraku.
Nasmijala se, a po izrazu lica sam shvatio da će ovu vožnju dugo pamtiti.
Zašto volimo ovakve priče
U vremenu punom žurbe i briga, ovakvi mali trenuci unose lakoću u svakodnevicu. Bilo da se radi o nesporazumu na carini, dječijem pitanju koje nas razoruža ili neočekivanoj sceni u autobusu, život nas stalno podsjeća da se opustimo i uživamo u jednostavnim, ljudskim, smiješnim situacijama.
