Humanost često dolazi iz najtiših dijelova društva, od ljudi koji ne traže priznanje, već svojim djelima pokazuju koliko dobro može da postoji u svakodnevnom životu. Jedan takav primjer je Miljazim Gegulaj, Albanac iz Bujanovca, koji već četiri godine svakodnevno obezbjeđuje užinu dvadesetak djece koja pohađaju Udruženje za pomoć osobama sa smetnjama u razvoju u Vranju.
Ovo je priča o solidarnosti, prijateljstvu i ljudskosti koja prevazilazi nacionalne barijere.
Kako je počela priča o dobroti
Porodica Gegulaj porijeklom je iz Prizrena, a u Bujanovcu su se nastanili 1970-ih godina. Tada su započeli porodični biznis koji danas vode braća Gegulaj. Jedan od njih otvorio je pekaru u Vranju prije četiri godine, a upravo ta pekara postala je simbol povezivanja i pomoći onima kojima je najviše potrebna.
Prostorije Udruženja u kojem borave djeca sa smetnjama u razvoju nalaze se u neposrednoj blizini pekare. Ubrzo nakon otvaranja, članovi Udruženja zamolili su za malu pomoć. Miljazim i njegova supruga Sada nisu mnogo razmišljali – odlučili su da djeci svakoga dana obezbijede užinu.
Užine su različite, ali uvijek svježe i pripremljene s pažnjom. Djeca dobijaju burek, kifle, rol-viršle, slane i slatke pite, zavisno od dana. Kako Miljazim kaže, osmijeh djeteta uvijek vrijedi više od bilo kakve zahvalnice.
Prijateljstvo koje je povezalo dvije zajednice
Miljazim često ističe da ga djeca iz Udruženja doživljavaju kao prijatelja, a ne samo kao nekoga ko im donosi hranu. Njegova vlastita djeca redovno se druže sa njima, što je dodatno ojačalo veze i stvorilo toplu i iskrenu atmosferu međusobnog poštovanja.
Svake Nove godine Miljazim dobija čestitke od djece iz Udruženja, napisane na albanskom jeziku. Te jednostavne poruke pune lijepih želja podsjećaju ga zbog čega ne odustaje od svoje misije.
Poslovni uspjeh bez podjela
Miljazim je jedan od rijetkih Albanaca koji uspješno vodi posao u Vranju. Ističe da nikada nije imao neprijatnosti, niti je osjetio bilo kakvu vrstu netrpeljivosti.
U njegovoj pekari rade i Albanci i Srbi. Albanci dolaze iz Bujanovca, dok su Srbi iz Vranja i Vranjske Banje. Miljazim vjeruje da su poštovanje i međusobno razumijevanje jedini pravi put za skladan suživot.
Od malena je učio da ljude ne treba dijeliti po naciji, vjeri ili rasi. Njegov otac, porijeklom iz Prizrena, uvijek je naglašavao da postoje samo dobri i loši ljudi.
Poruka koja nadahnjuje
Za Miljazima, pomaganje drugima nije nešto posebno – već prirodna ljudska potreba. Smatra da svako treba da pruži pomoć kada to može, jer je osjećaj da nekome olakšaš život neprocjenjiv.
Njegov primjer pokazuje kako mali, ali kontinuirani gestovi mogu promijeniti živote i ujediniti ljude. Humanost, dobrota i poštovanje nemaju granice, a njegova priča potvrđuje da zajedništvo može biti jače od svih razlika.
