Kad se Michael vratio s poslovnog puta, naša kći odmah je potrčala prema njemu sa svojom uobičajenom molbom: „Tata, počešljaj me.“ To je bio njihov mali jutarnji ritual koji sam uvijek smatrala predivnim. Ali ovoga puta primijetili smo nešto neobično.
Michaelova ruka je zastala dok joj je prolazio kroz kosu. Pažljivo je razmaknuo nekoliko pramenova i zabrinuto me pozvao: „Emily, možeš li doći?“ U njegovu glasu osjetila sam nelagodu.
Kad sam prišla, primijetila sam da je na Sofijinom tjemenu bilo nekoliko iritacija i područja gdje je kosa nešto prorijeđena. Nije izgledalo ozbiljno, ali bilo je dovoljno da nas uznemiri. Michael je fotografirao kako bismo imali zapis i zajedno smo pokušali shvatiti što bi moglo biti uzrok.
Razmišljali smo: možda je riječ o reakciji na šampon, možda o igri u vrtiću ili školi, možda je neko slučajno povukao kosu. No kako smo prolazili kroz sve mogućnosti, polako smo došli do zaključka da se nešto događa kad nije s nama.
A istina koja se na kraju pokazala bila je mnogo teža nego što smo očekivali.
Nismo mogli vjerovati kada smo shvatili da je problem nastao dok je Sofija bila pod brigom moje sestre Rachel. Osobi kojoj smo vjerovali bez razmišljanja. Znali smo da to vjerovatno nije bilo namjerno, ali način na koji je brinula o Sofijinoj kosi očito je bio pogrešan i pregrub, što je dovelo do iritacija koje smo vidjeli.
Osjetila sam težinu u grudima. Rachel je uvijek govorila: „Ne brini, sve će biti u redu.“ I vjerovala sam joj. Zato me spoznaja da je zanemarila neke osnovne stvari duboko pogodila.
Michael je dugo šutio, zatim rekao smireno, ali odlučno:
„Moramo razgovarati s njom, objasniti što se dogodilo i potražiti stručni savjet da budemo sigurni da je Sofija dobro.“
Kimnula sam, znajući da je to ispravno. Odlučnost je zamijenila brigu — važno nam je bilo zaštititi Sofiju i osigurati joj odgovarajuću njegu.
Uzela sam telefon i napisala Rachel:
„Možemo li razgovarati? Primijetili smo nešto što moramo riješiti.“
Poslala sam poruku i osjetila olakšanje. Kuća je ponovno utihnula. Sofija je spavala mirno, držeći svoju omiljenu igračku.
Pogledala sam kroz prozor u tiho veče i pomislila:
„Najvažnije je da je naše dijete sigurno i dobro — i tako će uvijek biti.“
