Pored svježe iskopane jame, među uplakanim licima i tihim molitvama, začuo se topot kopita. Iz šume je u galopu došao smeđi konj s bijelom oznakom na čelu.
Svi su se razmakli, očekujući kaos… ali konj je stao tik ispred lijesa. Mirno. Pogled mu je bio dubok, tih, gotovo ljudski. Ignorirao je sve osim čovjeka koji više nije bio među živima.
Kad je obred završio, učinio je nešto nevjerojatno: spustio je glavu u znak poštovanja, ispuštajući tužan, gotovo ljudski jecaj, i dvaput udario kopitom po poklopcu lijesa.
U gomili je starija žena tiho progovorila:
— „To je njegov konj…“
Sve je postalo jasno. Godinama ranije, pokojnik je pronašao ranjeno ždrijebe i odgojio ga. Bili su nerazdvojni. Sada se konj vratio da se oprosti — iskreno i bez riječi.
Dok su ljudi odlazili, on je ostao pokraj humka, spuštene glave, bdijući nad prijateljem. Silueta u zalazećem suncu izgledala je kao scena iz priče koja se prenosi šapatom kroz generacije.
💛 Priča koju život napiše da nas podsjeti: prava odanost ne poznaje granice, a istinsko prijateljstvo živi i nakon posljednjeg rastanka.
