Sto vojnika koji su dali svoje živote za domovinu sahranjeni su na istom groblju, jedan do drugoga.
Svaki grob imao je isti kamen — simbol bratstva, jednakosti i vječne uspomene.
Na svakom je bilo uklesano ime, prezime, datum rođenja i smrti — isti za sve, dan kada su poginuli braneći svoju zemlju.
Toga hladnog jesenskog dana, rodbina i prijatelji okupili su se na groblju.
Ljudi su stajali u tišini — neki s cvijećem, neki s maramicom, a neki su samo gledali u tlo.
Vrijeme je stalo. Sto grobova, tišina, i tek pokoji list što je plesao na vjetru.
Kada je započela minuta šutnje, niko nije izgovorio ni riječ.
Tada se začuo neobičan šum — poput velikih krila koja su preletjela iznad okupljenih.
Ljudi su podigli pogled i ugledali nebo puno orlova.
Deseci velikih ptica spuštali su se, jedna za drugom, i sjedali na nadgrobne spomenike.
Nisu se bojali ljudi niti reagirali na buku.
Za nekoliko minuta, cijelo groblje bilo je prekriveno pticama — sto grobova, sto orlova.
Kad je ceremonija završila, orlovi su, kao po zapovijedi, počeli uzlijetati — jedan po jedan.
Groblje je opet bilo prazno, ali srca okupljenih ostala su ispunjena divljenjem i tugom.
Ljudi su ostali zatečeni.
Neki su se prekrižili, neki plakali, a neki su snimali telefone.
Nitko nije znao što se zapravo dogodilo.
Nekoliko dana kasnije, ornitolozi su dali objašnjenje:
Tog dana, temperatura je bila niska, a mramorni spomenici, zagrijani suncem, bili su topliji od tla.
Odlazeći orlovi, vraćajući se s migracije, jednostavno su osjetili toplinu i sletjeli da se ugriju, ne znajući gdje su sletjeli.
Ali duboko u srcima okupljenih, ovaj događaj nije bio slučajan.
Jer ponekad srce bira vjerovati ne znanosti, već čudu.
Toga dana, mnogi su osjetili da orlovi nisu došli slučajno — već da su još jednom spustili svoja krila nad onima koji su se žrtvovali za druge. 🕊️
