Vila Montes-de-Oca bila je prostrana, svijetla — i tiha.
Tišina koja je odzvanjala kroz hodnike bila je ona koja pritiska srce, ona koja nastane kada dom izgubi osmijeh.
Otada kad je Clara, prva supruga Tomása, preminula u saobraćajnoj nesreći, u toj kući više se nije čuo smijeh.
Leo, njihov sin, preživio je, ali je ostao vezan za kolica — i tišinu.
Tomás se posvetio poslu, a njegova nova supruga Eliza kući je donijela red, ali ne i toplinu.
Dan kada se sve promijenilo
Jednog popodneva Leo je slagao kockice na stolu kada je Eliza ušla u sobu.
— „Hoćeš li danas nešto raditi?“ pitala je, umorno.
Leo je samo slegnuo ramenima.
U tom trenutku, na vratima se pojavila Mariana, nova pomoćnica u kući.
— „Mogu li vam pomoći, gospođo?“ pitala je blago.
Eliza je uzdahnula i izašla, a Mariana je prišla dječaku.
— „Lijepa ti je kula,“ rekla je tiho.
Leo ju je pogledao i prvi put, nakon dugo vremena, nasmiješio se.
Mali koraci ka životu
Od toga dana sve se počelo mijenjati.
Mariana je provodila vrijeme s Leom, donosila mu kolačiće i učila ga nove igre.
Jednog popodneva Leo ju je pogledao i rekao:
— „Želiš li igrati Uno?“
— „Nisam baš dobra u tome.“
— „Naučit ću te.“
Bio je to prvi pravi smijeh u kući nakon dvije godine.
Novi početak
Te večeri, kada je Tomás ušao u dnevnu sobu i vidio Lea i Marianu kako se smiju, osjetio je nešto što dugo nije — mir.
— „Učinili ste nešto što nijedan liječnik nije mogao,“ rekao je tiho.
Mariana se nasmiješila.
— „Samo sam ga slušala.“
Kuća Montes-de-Oca više nije bila prazna.
Ponovno je bila puna života, topline i smijeha — onog zvuka koji liječi sve rane. ✨
