Aleksej je, kao i svakog dana, došao u park noseći dvije porcije tople hrane. Sunce se probijalo kroz krošnje drveća, ali klupa na kojoj je Olga obično sjedila bila je prazna. Nije ga dočekao njen tihi osmijeh ni pozdrav koji mu je svakog jutra uljepšavao dan.
Zabrinut, Aleksej je obišao cijeli park i okolne ulice. Nakon nekoliko sati potrage, ugledao ju je u blizini stare zgrade u kojoj je nekada radila. Bila je iscrpljena i slaba, pa je odmah pozvao hitnu pomoć.
Dok su je ljekari odvodili, Olga je tiho rekla:
„Nisam ti nikada spomenula… imam kćerku. Izgubila sam je kad sam ostala bez doma. Zove se Ana.“
Aleksej je bio iznenađen. Ime mu je zvučalo poznato, ali nije odmah povezao. Kasnije, u policijskoj stanici, potražio je podatke o nestalim osobama i u arhivi pronašao slučaj žene po imenu Ana Petrova, koja je prije nekoliko godina prijavila nestanak svoje majke — Olge Petrove.
Tada je shvatio da je cijelo vrijeme ručao s osobom koju je kćerka godinama tražila.
Nekoliko dana kasnije, Olga se oporavila, a Aleksej je uspio pronaći Anu. Njihov susret u bolnici bio je tih, ali duboko emotivan. Ana je zagrlila majku i rekla:
„Nikada nisam prestala vjerovati da ću te pronaći.“
Aleksej je stajao po strani, osjećajući iskrenu zahvalnost. Njegova jednostavna gesta — topli obrok i prijateljski razgovor — promijenila je nečiji život.
Od tog dana, park više nije bio samo mjesto odmora. Postao je simbol nade, saosjećanja i podsjetnik da mali čin dobrote ponekad može spojiti izgubljene duše i promijeniti svijet jedne porodice.
