Tog trenutka Raphaël je shvatio da sreća njegove kćeri ne dolazi od skupe terapije, ljekara ili tehnologije — već od topline, strpljenja i ljubavi koju joj je pružala Isabela.
Sljedećih dana sve češće je dolazio ranije kući, želeći ponovno vidjeti isti prizor: Claru kako piše, a Isabelu kako je bodri i smije se s njom. U njihovom smijehu bilo je života — onog kojeg u toj kući već dugo nije bilo.
Jednog popodneva, dok su crtale leptira, Clara je pogledala oca i rekla:
— „Tata, kad narastem, želim biti kao Isa. Želim pomagati drugima da se ne boje svojih rana.“
Tada je Raphaël znao da je Isabela promijenila ne samo Clarino djetinjstvo, nego i njegov pogled na svijet.
Nekoliko sedmica kasnije pozvao ju je u svoj ured.
— „Isabela,“ rekao je, „dugujem vam više nego što možete zamisliti. Želim da preuzmete novi zadatak — ne više kao kućna pomoćnica, nego kao Clarina osobna asistentica i terapeutkinja, sa svim što ide uz to.“
Ona je spustila pogled, a u očima su joj zasjale suze.
— „Hvala vam, gospodine… ali ja to ne radim zbog plaće.“
Raphaël se nasmiješio.
— „Znam. Upravo zato to i zaslužujete.“
Tog dana, u kući obitelji Moreno, po prvi put nakon mnogo godina, nije se čula samo tišina.
Čuo se smijeh, razgovor i — ono najvažnije — nada. 💜
